Samosvojan i distinktivan rad prosperitetne redateljice, no dobrano uronjen u tradiciju nacionalne talijanske (poglavito homolognih ideosfera braće Taviani) kao i općenito magijsko-realistične i nadrealistične kinematografske povijesti začinjene snažnim socijalno osviještenim momentom (buñuelovskih polemičkih propitivanja), Sretni Lazzaro namah svojim naslovom evocira folklornu notu; daleke odjeke Basileovsko-Straparolovskih zapisa doduše univerzalnih prototipova o ultimativno bezazlenom, naivnom junaku (od Ivice Budalice do Pepelka) odnosno kako Wildeovog Sretnog kraljevića, jednako tako Calvinov zapis i opet iz narodne pripovjedačke tradicije potekle Košulje sretnog čovjeka.
Naslovna sreća pritom, kao odraz anđeoski benevolentnog Lazzarovog lika te kao kategorija neodvojivo vezana uz dobrohotnost, u centru je redateljičina promišljanja o svrsi same dobrote u suvremenom svijetu ali i u prohujalim erama – o mogućnosti opstanka iste, neovisno o tome biva li ona prepoznata od strane drugih kao vrijedna slijeđenja odnosno puno češće iskorištavana i ponižena odnosno ismijana.
Auru simboličko-alegorijske parabole djelo dobiva u uvjetno rečeno drugom dijelu filma, kad hijerarhijski podčinjeni siromašni seljaci – adoptivna Lazzarova obitelj, prestanu biti obmanjivani i iskorištavani kao radna snaga od strane bogate markize a samo kako bi se našli u samom političkom socio-ekonomskom eksploatacijski uređenom sustavu suvremenosti, živeći i nadalje na dodatno degradirajućem stupnju neimaštine (dok simultano i negdašnja aristokracija – sukusirana u liku antagonističnog površnog Tancredija, propada pokleknula pred osobnom dekadentnom rastrošnošću i koruptivnim bankarskim institucijama).
Tada, naime, Lazzaro baš kao i biblijski imenjak uskrsava i jednako mlad i bezvremen pronalazi svoje sad ostarjele bivše suvremenike; ostavši doduše i nadalje nemoćan svojom bezuvjetnom empatijskom Dobrotom pobijediti indikativne duševno devijantne društvene prilike (kultna, višeslojno rječita scena orguljske glazbe koja se oslobađa prostora neutočišne institucionalne crkve i lebdi u prostoru krećući se za Lazzarom). Prekrasna fotografija eksterijera i interijera ispranih sepijastih tonova dodatno evocira bukoličku izmještenost miljea, evocirajući bezvremenost svojih obrađivanih tema jednako kao i spor odmjeren ritam zbivanja, odnosno pravi dragulj djela – prikaz svakodnevnih djelatnosti običnoga puka (tetošenje bolesnog, rad u polju, odmaranje, rituali udvaranja) kroz mnoga autentična naturščička, mahom staračka lica.
Navedeno dodatno učvršćuje Alice Rohrwacher kao oštroumnu i perceptivnu autoricu snažno kritičke, ozbiljne i vizionarske moralnosti, potvrđujući redateljičin simbolički filmski lajtmotiv vuka puno više njenim osobnim totemom nepatvorene Pinkola-Estésine „divlje žene“ negoli demijurškom hijerofanijom upletenom u oživljavanje (ili možda psihonavigacijsko putovanje u budućnost) naslovnog junaka, a Sretnog Lazzara pak kao pastoralno-rustičnu poetsku pikaresku stavlja u red ponajboljih a svakako najzanimljivih naslova 2018. godine.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 28. siječnja 2019.
