Izostala karakterizacija
Creed II , red. Steven Caple Jr.
-
Nakon komercijalnog i kritičarskog uspjeha filma Creed (2015), svojevrsnog spin offa dugovječnog serijala o Rockyju, koji je nekoć davno priskrbio zvjezdani status Sylvesteru Stalloneu, nismo sumnjali da je posrijedi zametak novog filmskoga serijala, koji svoju atraktivnost temelji na dvjema činjenicama. Prva je nostalgične naravi te počiva na mitologiji franšize o boksaču Rockyju Balboi te njegovu nastojanju ostvarivanja američkoga sna, čiji se duh nastavlja i kroz dogodovštine sina Apolla Creeda. Uglobljivanje u američko kapitalističko društvo kroz samoostvarivanje, individualizam te odobravanje masa ponavlja se i u novom serijalu. U dvadeset i prvom stoljeću Stallone je klincima sasvim irelevantan kao akcijska zvijezda jer imaju svoje nove CGI i/ili stripovske idole pa glumac ima mogućnost nastaviti karijeru kao ostarjeli Rocky, koji se očinski brine za mladića koji je ostao bez oca te se nosi s posljedicama loših životnih odluka. Opcija je i putem treš-serijala Plaćenici (The Expendables, 2010, 2012, 2014), koji je uspjeh polučio na temelju rekonceptualizacije klišeja B i C akcijskih filmova osamdesetih godina te nastupom glumačkih imena koja su te naslove obilježila. Druga se odnosi na promijenjeni društveni i kulturni kontekst. Zbog prekasne težnje za diverzivnošću, afroamerički kontekst Creeda odlično korespondira s trenutačnim duhom vremena.Redatelj originala Ryan Coogler dobro je pazio da priča ne upadne u stereotip o dobrom bijelcu koji pomaže siromašnom i problematičnom Afroamerikancu. Stoga je spomenutu situaciju nastojao izokrenuti. Dobrostojeći i obrazovani mladić afroameričkoga porijekla Adonis (Michael B. Jordan), pred kojim je svijetla karijera u svijetu kapitalizma, odbacuje buržujsko okruženje da bi ganjao vlastiti san i postao boksač poput oca, čije je tragično skončavanje u ringu za mladića izvor velike traume. Umorni i zaboravljeni Rocky, načet vremenom i rakom prostate, treba pomoć i pažnju te će kroz odnos s mladićem pokušati pronaći novi smisao u životu. Cooglerovo je ostvarenje, uz svo sporadično zabražđivanje u pretjerani patos i sentimentalnost, film o međugeneracijskoj suradnji dvoje ljudi koji mogu izvući najbolje jedno iz drugog. Pritom je scenarij vješto koncipiran tako što barata izmještenim odnosom oca i sina te osobnim samo-propitivanjem, uz dodatak ljubavne priče koja nije mogla izostati zbog podilaženja publici, ali i činjenice da junak ne može biti ostvareni pripadnik američkoga društva dok se ne realizira i obiteljski.
Pošto se saga o Creedu morala nastaviti, stigli smo do drugog poglavlja Adonisova života i sportske karijere. Situacija je sada mnogo ozbiljnija. Postao je prvak svijeta u teškoj kategoriji, odlučio je zaprositi djevojku Biancu (Tessa Thompson), saznaje da će uskoro postati otac. Adonis je time postao društveno reproduktivan karakter te savršen primjerak uspješnog mladog pripadnika svoga društva, bez ikakve mrlje u osobnoj i javnoj biografiji. Ništa tu ne bi bilo problematično da je scenaristička obrada bila bolja i promišljenija. U izvorniku su Ryan Coogler i Aaron Covington podosta pažnje posvetili psihološkom profiliranju likova i njihova odnosa. Kolikogod te situacije predstavljale varijacije nebrojeno puta viđenih motiva zamjenskoga odnosa oca i sina te suočavanja s očinskim nasljeđem, ipak su se trudili da likovi budi životni i zaokruženi. Nastavak, čiji scenarij potpisuju Sylvester Stallone i Juel Taylor, sasvim je druga priča. Fabularna kombinatorika više nalikuje nekom B-filmu iz osamdesetih godina prošloga stoljeća nego relativno ozbiljnom studijskom filmu. Tome doprinosi i zastrašujuća pojava Dolpha Lundgrena (Red Scorpion, Masters of Universe, Universal Soldier), koji je nakon debija u Stalloneovu Rockyju IV (1985) karijeru izgradio na takvom tipu naslova.Adonisa Creeda na megdan izazivaju Ivan (Dolph Lundgren) i Viktor Drago (Florian Munteau), koji sada zaboravljeni žive u ukrajinskom Kijevu. Očito su cijelu vječnost čekali da se Igor osveti Rockyju što mu je oduzeo titulu boksačkoga prvaka svijeta te time navodno uništio život, iako kako i zašto je to imalo pogubne posljedice po Ivanov život, nikad scenaristički nije jasno objašnjeno. Otac je godinama spartanski trenirao Viktora koji se sada treba okušati u ringu sa sinom čovjeka kojega je Ivan ubio u Rockyju IV. Dok gledate Creeda II, imate dojam da za Stallonea i Taylora hladni rat nikad nije završio pa su zadnjih nekoliko desetljeća proveli u vremenskom vakuumu te se iznenada našli u dobu čiji društveni i politički kontekst uopće ne shvaćaju pa to američko-rusko nadmetanje sada djeluje strašno anakrono i gotovo smiješno.
Glavni je problem u djelu karakterizacija likova. Naspram izvornika, Adonis i Rocky te njihove dvojbe i bojazni djeluju mnogo plošnije te slabije motivirane, prikazane gotovo u sentimentalnoj maniri sapunice s mnogo tragičnih obrata poput problema sa sluhom Adonisove kćeri. U slučaju prvoga, želja da se sukobi s osobama kojima nedostaje elementarne sportske etike, nije uvjerljivo motivirana činjenicom da želi poravnati račune zbog očeve smrti. Stoga se zaplet svodi na Adonisovu nezrelu, gotovo adolescentsku povrijeđenost muškosti. Rockyjev odnos sa sinom isto tako nikad ne dobiva konkretnu motivaciju. Međutim, glavni je dvojac još dobar naspram sporednih likova. Bianca je i u originalu imala podosta plošan tretman te je manje-više bila svedena na predmet ljubavnog interesa. U doba poticanja diverzivnosti te težnje prema oblikovanju aktivnih ženskih likova, ona djeluje podosta konvencionalno. Iako iskazuje težnje prema prevladavanju tradicionalno poimane ženine funkcije unutar patrijarhalne obitelji, ne nadilazi granicu supruge i majke te prvenstveno funkcionira kao Adonisov oslonac. Pravi problem nastaje s krajnje jednodimenzionalnim i stereotipnim prikazom Ivana i Viktora. Malo govore, a kada i govore, izgovaraju banalne fraze i otrcane replike o osveti na ruskom jeziku. Naspram američkih likova djeluju sirovo i neuglađeno, odnosno kako Rocky kaže: odgajani su na mržnji te je to jedina sila koja ih pokreće. Naspram prisnog odnosa otac-sin između Rockyja i Adonisa, relacija Igor-Viktor djeluje mehanički i neuvjerljivo, pa je sin prikazan gotovo kao stroj sasvim uvjetovan očevom žudnjom. Vrhunac stereotipizacije je prizor večere u ruskoj vili, koja graniči s grotesknim. Protivnici su prikazani sirovo i nesuptilno, s glumačkom pojavom uskrsle Bigitte Nielsen.U nastavku je redateljsku funkciju preuzeo manje poznati Steven Caple Jr. (The Land, 2016). Njegova je režija funkcionalna, no nedostaje mu Coogletove suptilnosti, iako boksačke prizore efektno orkestrira. Veći mu problem predstavlja ritam pripovijedanja. Na sredini filma Adonis biva potučen, pa do završnog okršaja prolazi šezdesetak minuta koje imaju previše praznoga hoda.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. prosinca 2018.
