Ogoljena socijalna mitologija
Što nas ne ubije (The Girl in the Spiders Web), red. Fede Alvarez
-
.jpg)
Suvremeni pohlepni i nemaštoviti filmski univerzum napučen remakeovima, franšizama i rebootovima dohvatio se i već sada kultne trilogije Millennium, dijametralno suprotno rekonceptualizirane već perom u dvama romanima Davida Lagercrantza - slijednicima Larssonove utjecajne i kompleksne ostavštine, svojom narativnom nadgradnjom poznatih likova, situacija i miljea zapravo ogoljujući socijalnu i aktivističku mitologiju Millenniuma na puko, evidentno isključivo profitom motivirano baratanje poznatim karakterima, ne nastavljajući produbljenje njihovih bazno metonimijskih značenja.
Jer kako je svoje tekstove seriozno i minuciozno postavljao i opservativno secirao Larsson pri raskrinkavanjima nacionalnih mu blizih nordijskih problema iz sjene (mizoginija i šovinizam, zlostavljanje i nasilje, sloboda govora i korupcija), jednako tako epigonski slijednik Lagercrantz radije zadire na širi teren motiva itekako poznatih iz američkih blockbuster akcijskih scenarija, snowdenovsko-assangeovskih špijunaža i prisluškivanja, time unikatnu kultnu junakinju našeg doba Lisbeth Salander reducirajući u bondovsko-bourneovsko-huntovsku inačicu te je upravo na njenom liku manjak dubine i višak mlačnosti ujedno i najvidljiviji, kako u pisanom, jednako i u ekraniziranom obliku.
Naime, idiosinkratična, očuđujuća i u prvom redu neukrotiva izmicateljica svakovrsnih atribucija i klasifikacija - rodovskih, psihologijskih, emotivnih, sociologijskih, kod Lagercrantza se, te posljedično i u filmskoj Alvarezovoj inačici, opasno približava mainstreamovskom brendiranju – svemu onome čemu je originalno antipod i što bi vjerojatno zgrozilo samog Larssona. Naime, skandinavski krimić prebacujući radije na teren američkog akcijca, Lagercrantz ujedno goth-emo djevojku s tetovažom zmaja koja se igra vatrom i zadire u osinje gnijezdo, doslovno i metaforički ubacuje u paukovu mrežu.
Alvarez navedeno pokušava ublažiti ili prikriti lijepom fotografijom Pedra Luquea (s nekoliko impresivnih scena - uranjanja u vodu iz donjeg rakursa dok se iznad odnosno u pozadini odvija vatrena stihija, vožnja motorom po zaleđenom jezeru, navođeno pucanje u neprijatelje iz daljine i sam rječiti snježni švedski krajolik), elaboriranim produkcijskim dizajnom Eve Stewart, pogođenom kostimografijom Ellen Mirojnick i Carlosa Rosarija i izvrsnim castingom Carmen Cube (dostojna slijednica predšasnica Noomi Rapace i Rooney Mare – Claire Foy, lijepa upečatljiva Sylvia Hoeks kao stipovski karikaturalna kontrapunktna negativka, nedovoljno iskorišteni Mikael Persbrandt i Stephen Merchant, dojmljiva Andreja Pejić, dok nova skandinavska a polako i međunarodna zvijezda Sverrir Gudnason u roli noirovskog hard-boiled Blomkvista /što mnogo bolje inkorporiraju fizički grublji i opcionalno zreliji prethodni glumci Michael Nyqvist i Daniel Craig/, poglavito u mlačnosti scenarija, ne uspijeva ni dobiti prostora i dokazati interpretativnu potentnost niti se uvjerljivije nametnuti i profilirati kao lik) i promatrano izdvojeno bez poznavanja prethodne podloge, kreira solidan akcijski naslov koji međutim nije dorastao svojem senzacionalnom milenijskom predšasniku (uz navedeno, tu su i nedovoljno uvjerljivi narativni rukavci i twistovi te zagušujuće grandiozan i dominantan score Roquea Bañosa) i koji čak i profinjenom stiliziranošću oduzima sirovu životnost, ikoničnu amorfnost i psihologijsku profilaciju Larssonovim tvorevinama, na svoju stranu prizivajući neku novu, mlađu publiku – nesvjesnu težine trilogije i željnu klišeiziranih, pitkih ali idealistički bestrasnih high-tech akcijaca s naglaskom na eksterno namjesto internalnog.© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 3. prosinca 2018.
