Demitologizirajuća tužaljka
Feljton Smrt na filmu (20): Samoubojice: tormentna melankolija (3)
-
I iako postoje i brojni drugi naslovi koji obrađuju živote slavnih samoubojica (primjerice, slojeviti, spekulativni, kontekstualni i uvjerljivi Bogovi i čudovišta /Gods and Monsters, 1998/ Billa Condona o inovativnom i intrigantnom horor-redatelju Jamesu Whaleu /1889–1957/ s vrhunskom izvedbom Iana McKellena ili pak mlaka i nesenzibilizirana Sylvia /2003/ Christine Jeffs o Sylviji Plath /1932-1963/, ultimativnoj, dispozicijski suicidogenoj pjesnikinji sa „(…) snažnim pregnućima ka smrti — strahom od nje i fascinacijom istom; posebice kroz posvemašnje opsesije dezintegracije, rastakanja bića (…)“, /K. Marić, Ženski Lazar, Vijenac 263, 1. travnja 2004/, ne prenoseći baš ništa od njenih bolnih i moćnih, makabričnih i uznemirujuće sugestivnih pjesničkih slika - „Ukočeno složena na leđa / S granitnim osmijehom / Ta antikna dama u muzejskoj vitrini / Leži urešena pratnjom / Ostatka miša i rovke / Što jedan dan se na njenom zglavku toviše (…)“ (Svi dragi mrtvi) ili „(…) Malo svjetlo kaplje s vodenih cvjetova. / Njihovo lišće nas ne požuruje: / Ono je okruglo i plosnato i puno tamnih savjeta. (…) Zvijezde se otvaraju među lopočima. / Zar nisi zaslijepljen takvim bezizražajnim sirenama? / Ovo je tišina zapanjenih duša.“ (Prijelaz preko vode), Sylvia Plath: Pjesme), Posljednji dani svakako su među ponajboljima, uz ultimativni biopic Kontrola (Control, 2007) Antona Corbijna - potpisnika brojnih videospotova (mahom) post-punk scene – od Depeche Mode, Echo & the Bunnymen, Davida Sylviana ili Nicka Cavea do Nirvane, primjerice, ali i poimence upravo Atmosphere za Joy Division i njegovog eponimnog samoubojicu Iana Curtisa kojim se bavi i daje omaž u Kontroli.
Iznimno lijep, atmosferičan crno-bijeli (kao prolongirana rezonantna redateljeva rock-fotografska aktivnost) omažni rekvijem kultnom pjevaču Curtisu, Kontrola je nostalgična no ipak demitologizirajuća tužaljka kako za distinktivnim umjetnikom, tako i bujajućom, kreativno proliferirajućom prohujalom erom; ujedno i univerzalna apologija o turbulentnoj osobnosti sa samo parcijalnim iznalaženjem kanaliziranja svojih internih procesa, s usudnim tragičnim svršetkom. (Curtisova mračnog kraja, pri kontekstualizaciji plodne i utjecajne, vibrantne mančesterske glazbene scene ere 80-ih, dotaknuo se i Michael Winterbottom u Tulumu od jutra do sutra /24 Hour Party People, 2002/ s interpretacijom Seana Harrisa). Karizmatičnog i kompleksnog Curtisa kod Corbijna naenergizirano predočuje Sam Riley, poglavito briljirajući u iskrenim i bremenitim scenama klupskih koncerata benda, pri čemu njihove mračne, hipnotičke i abrazivne antologijske pjesme izvrsno izvodi osobno.
Ini antologijski naslovi koji se manje ili više izravno dotiču teme suicida svakako su maestralni psihologijski Obični ljudi (Ordinary People, 1980) Roberta Redforda o samoubojstvu sklonom mladiću pod pritiskom obiteljskih neuroza, represija i supresija, potom estetično nostalgično-sablasnosno Samoubojstvo nevinih (The Virgin Suicide, 1999) Sofije Coppole, superbno antologijsko Društvo mrtvih pjesnika (Dead Poets Society, 1989) Petera Weira, artsy afirmativna ljubavna drama o suicidalnoj protagonistici Djevojka na mostu (La fille sur le pont, 1999) Patricea Lecontea ili podcijenjeni prekognicistički goth-triler Dar (The Gift, 2000) Sama Raimija (na tragu trash-slasher-whodunita s damsel-in-distress motivom Oči Laure Mars /Eyes of Laura Mars, 1978/ Irvina Kershnera).© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 29. listopada 2018.
Piše:

Marić