Impresivno inscenirano
Prvi čovjek (First Man)
-
Nakon komercijalnog i kritičarskog uspjeha razigranog mjuzikla šuplje priče La La Land (2016), redatelj Damien Chazelle i glumac Ryan Gosling ponovno su udružili snage te pokazali da pomalo ali sigurno postaju potporni stupovi holivudskoga mainstreama. Već je to bilo evidentno u prethodnom ostvarenju, koje je unatoč činjenici da filmski mjuzikli današnjoj mladoj publici i njezinu stilu života nikako ne odgovaraju, postiglo iznimnu gledanost, a i uspješno se prošetalo kroz sezonu filmskih nagrada. La La Land bio je čisti komad filmskog eskapizma, djelo lišeno ikakve kulturne relevantnosti, koje je prerađivalo staru priču o želji za uspjehom koja se rađa u zaboravljenim barovima Los Angelesa. Prvi čovjek naoko djeluje kao promjena kursa. Suvremenu bajku zamijenio je biografski film koji govori o ozbiljenju jedne druge bajke te mnogih znanstveno-fantastičnih narativa koji su mu prethodili, a bili su vezani uz koloniziranje i osvajanje svemira, počevši od Mjeseca. Za Chazellea La La Land i Prvi čovjek, iako sadržajno i žanrovski vrlo različiti, predstavljaju lice i naličje iste priče te služe sličnoj svrsi.Pritom nasreću redatelju nije bio cilj koncipirati klasičan biografski film. Prvi čovjek ima otvorenu strukturu. Otvara se s Neilom Armstrongom (Ryan Gosling) u kriznom trenutku njegova života: nadređeni sumnjaju u njegove sposobnosti, a maloljetna kći umire od raka. Djelo završava nakon njegova povratka s Mjeseca, bez potrebe da nam objašnjava što je dalje bilo. Time redatelja zanima samo ključni segment jednoga života, a pritom je javna dimenzije njegova djelovanja dobrim dijelom ostavljena po strani. U središtu razmatranja je osoba, odnosno njezin karakter i proživljavanja, kao i odnos prema poslu i obitelji. Više nego javna, ovo je privatna biografija Armstronga, vezana uz njegove nesreće, ambicije te relacije s uskim krugom ljudi: obitelji, susjedima, kolegama i najbližim suradnicama. Riječ je o vrlo detaljiziranoj karakternoj studiji u kojoj su svi ostali likovi i njihov razvoj žrtvovani u ime glavnoga. Ryan Gosling uvjerljivo je dočarao čovjeka koji se nije razmetao riječima i koji je često bio suzdržan, ali predan poslu koji je vršio. Glumac ga tumači s dozom stoicizma, uvijek obavijenoga velom šutnje. Navedeno posebice dolazi do izražaja na posljednjoj novinarskoj konferenciji prije leta na Mjesec, kada Armstrong sažeto i oskudno odgovara na pitanja, za razliku od kolege koji se razmeće riječima i neduhovitim pošalicama. Da bi naglasio primat lika, redatelj izbjegava povijesne lekcije te šire kontekstualiziranje radnje i uspješno zaobilazi prepoznatljivu žanrovsku matricu koja prati razvojni luk od ambicije do njezina ostvarenja te često konačnog uništenja.
Osim što oblikuje biografsku priču čovjeka koji je bio voditelj posade letjelice koja je prva sletjela na Mjesec, Chazelle znakovito koncipira i obiteljsku dramu. Istodobno, dok publici predočava život osobe koja naciji i svijetu može poslužiti kao uzor, smješta je u kontekst obiteljskog života te obiteljskih ideologija. Redatelja naoko ne zanima kulturni značaj Armstrongova lika nego ga želi vidjeti kao oca i supruga. Stoga je velika pažnja posvećena nijansiranju odnosa sa suprugom Janet (Claire Foy). Ona u doba kontrakulturnih pokreta i opće društvene liberalizacije ostaje vezana uz dom i privatnu sferu kako bi omogućila suprugu da ostvaruje svoj san u NASA-i. Letačke fantazije muška su domena, a supruge sjede doma, brinu se o kući i podmlatku te sa strepnjom čekaju hoće li im se supruzi vratiti s posla ili će ih zadesiti neka nesreća, inače česta u tim ranim danima razvoja svemirskoga programa. Janet je tako požrtvovna i puna razumijevanja, iako katkad prema vlastitom priznanju čezne za normalnim životom. U konačnici primorava supruga, koji se zbog posla sve više udaljava od obitelji, da se suoči sa sinovima te im priopći mogućnost da se s leta na Mjesec možda vratiti neće. Redatelj neprestano podilazi očekivanjima publike, ističući važnost obiteljske podrške, pa njegovo patrijarhalnih obiteljskih ideologija nikako nije zaživjelo.Prvi čovjek još je jedan film nastao na krilima suvremene društvene krize te anksioznosti koje nosi naša nesigurna i turbulentna sadašnjica. Rekao bih da se Chazelleovo ostvarenje prvenstveno obraća američkoj publici u trenutku koji je vrlo nepovoljan po Sjedinjene Američke Države s obzirom na trenutačnu administraciju koja stoluje u Bijelog kući. Rastakanje države te polaziranje naroda ovdje je kontrapunktirano pričom o čovjeku koji je simbolizirao ujedinjenje jer je njegov poduhvat nadilazio nacionalne granice te budio vjeru u čovjekove mogućnosti i napredak. Stoga Prvi čovjek ne nudi desničarsku i nacionalističku viziju „onoga što Amerikanci mogu“, kako se jednom izrazio producent Jerry Bruckheimer u kontekstu svoga mačističkoga projekta Armageddon (1998), u kojem je Bruce Willis poslan u svemir da uništi veliki asteroid koji je postao ozbiljna prijetnja svekolikom životu na Zemlji. Više je posrijedi film koji upućuje na naivnu viziju zajedništva, ali i mogućnosti koje razvoj i aplikacija znanosti nude u nastojanju da se čovjek emancipira od predrasuda. Zato iznenađuje što je ostvarenje gotovo lišeno društveno-povijesnoga konteksta, iako sam već naglasio da je jednim dijelom to rezultat htijenja da se razmotre privatni aspekti protagonistove biografije i njegov karakter. Kontrakulturni pokreti uzgred su spomenuti na vijestima u vezi s demonstracijama protiv rata u Vijetnamu, upućuje se na skepsu javnosti zbog trošenja velike količine novca poreznih obveznika na svemirski program, naznačen je Hladni rad, no ne stvara se stereotipna dijada o rivalstvu SSSR-a i Amerike u svemiru. Djelo sugerira da ako budete vrijedni, radišni i ustrajni te ako novac ulažete u vrijedne stvari poput obrazovanja i znanosti, rezultati izostati neće. Pritom dodatno iznenađuje činjenica što film unatoč problematici i tematici uspijeva izbjeći zamke pretjerane patetike, napose one bljutavo nacionalno orijentirane.
Prvi čovjek dobro je skrojeno ostvarenje. Iako je za kojih dvadesetak minuta predugačak, produkcijski je izvrsno izveden s uvjerljivo dočaranom, napose kostimografijom, scenografijom i fotografijom, atmosferom vremena. Chazelle je osobito uspješan kada nastoji ocrtati dojmove astronauta prilikom pokusa i vježbi te testnih letova. Klaustrofobični prizori unutar letjelica te čovjekovo zatvaranje u metalne kapsule postavlja precizno vizualno i auditivno s velikom dozom intenziteta. Misija Gemini 8 te neuspješno spajanje dvaju letjelica impresivno je inscenirano kroz serije kratkih kadrova i ekspresivnih montažnih rezova kako bi se stvorio dojam frenetične vrtnje, a završno slijetanje na Mjesec lišeno je patetike te prikazano epično i vrlo smirujuće.© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. listopada 2018.
