Zlokobna vizura tehnologije

F20, red. Arsen Anton Ostojić

• 
  
  Što je zajedničko pizzi i video (shooting) games - osim što su signum loše, brze prehrane i stupidnog neukusa ponavljanja jednih te istih šablona? Naravno, crvena boja - u prvom slučaju to je kečap, u drugom brokatno crvenilo umjetne krvi. I jedno i drugo šiklja, pršti, prelijeva se preko tijesta… pardon, ekrana. No, što sve to skupa ima zajedničkog s najnovijim hrvatskim kino-filmom F 20?

  Četvrto dugometražno igrano ostvarenje Arsena Antona Ostojića pod upravo je ovim naslovom stiglo pred ovdašnju, o senzacijama ovisnu, te nadasve atrakcija željnu/žednu publiku. Teaser za film iz novina glasi „psihološki triler čije ludilo ide uz bok američkih hitova horora“. Bez obzira na nesuvislost prethodne rečenice, ovo ipak ima nekog smisla. Jer, ako u obzir uzmemo takozvane thrash-horror-movies B-produkcije, onda to i nije daleko od istine. F 20 je upravo takav uradak, kojeg se u nekim dijelovima ne bi posramio ni majstor žanra Ed Wood. No, je li to bila i intencija autora priče Hrvoja Sadarića i gore spomenutog redatelja (scenaristu-debitantu moglo bi se prije oprostiti)?

  A. A. Ostojić nakon šest godina redateljske apstinencije i vrlo dobrog ostvarenja s Haliminin putom (2012) nudi film s tinejdžerskim protagonistima (da li i za tinejdžersku publiku?). Filip (Filip Mayer, znan nam iz planskog serijala o Koku) boluje od bolesti koje je šifra ostavljena i u naslovu filma. Naime, F 20 je oznaka za dementia praecox, odnosno bolest poznatiju kao šizofrenija. No, šizofrenija nije tek znak medicinske dijagnostike; u suvremenosti je prisutna u teorijskom diskursu postmoderne, a signum je „jezičnog sloma u označujućem lancu“. Lacanova prestrukturacija - izvorna Freudova nauka, temelji se upravo na ovome. Filipa zatječemo zatvorenog u luksuznom stanu kako bjesomučno igra igrice na game-station konzoli. Usput, dva puta dnevno naručuje pizzu iz obližnje radnje. Tako se na njega navuče i Martina (Romina Tonković). Ona mu dostavlja pizzu i biva opsjednuta njegovom samozatajnom ljepotom. Sramežljiv i tajanstven, međutim, on će biti i njezinim zlehudim usudom. No, da ne spojlam… Narativna linija F 20 poprilično je plošno i predvidljivo posložena. Već nakon otprilike polovice filma cijela se stvar preobrće u travestiju žanra. Nakon jednog u nizu ubojstava, protagonist se karikaturalno obraća kameri i na neki način cijelu teksturu F 20 čini uvjetnom. Poznato? Nedavno sam na ovim stranicama pisao o islandskom filmu koji travestijski parazitira na poetici jednog velikog svjetskog redatelja. Vidi: http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=2725
  
  Naravno, od Hanekeova filma Funny Games (u obje verzije, izvornoj austrijskoj iz 1997. i američkoj, doslovno preslikanoj, 2007) kino-prikaz nasilja dosegao je neku novu razinu. No, žanrovske zakonitosti same po sebi ne dostaju. Potrebit je i osebujni redateljski dodir. Kao ni Sigurdsson, tako ni Ostojić ne uspijeva prenijeti istinsku tjeskobu što ju donosi medijski posredovani užas jednog Hanekea. Hrvatski film, nadalje, obilježava i vrlo neinventivna scenaristička uobličenost. Dok je u islandskom ostvarenju prisutna stanovita doza zanimljive bizarnosti, u slučaju F 20 dijalozi i dramske situacije posve su predvidivi. Ali i neuvjerljivi… Lik Martinina oca Mate (Mladen Vulić) rijetko je karikaturalni karakter, kojeg obilježuju stalni napadi patetičnog plača i samosažaljenja a koji se očekivano pretaču u obiteljsko nasilje. Sljedeći je skicozni lik stereotipni policajac (Alen Liverić), Matin kum. Njegovo se voajersko zanimanje šablonskom narativnom epizodnom intervencijom pretvara u gledanje drugih u porno-akciji. Međutim, vrhunac redateljske travestije u prikazu mentalne bolesti jest u iscrtavanju karaktera oko protagonista kao titravih i zamućenih silueta. Na neki su način, ni krivi ni dužni, Alma Prica i Goran Grgić ostali bez lica u filmu (Ksenija Marinković je ipak uspjela nekako probiti tu nevidljivu opnu).
  
  
  
  Poseban su slučaj u F 20 uzastopni flešbekovi. Gotovo se svaka epizoda Filipove ispovijesti svojoj psihijatrici namah i vizualizira. Primjerice, posve je redundantna kadar-sekvenca u kojoj Filip vrši jednu eksterminaciju, a nakon što je u prethodećoj dramskoj sceni prikazana još uvijek zakrvavljena sjekira. Nije li ovo unekoliko podcjenjujuće? Dijalozi u filmu također graniče s banalnošću, a mladenački sleng postaje stereotipiziranim. Da, da… autori su htjeli pokazati svu ispraznost opijanja, partijanja i besmislenih, krvavih pucačina kojima su opsjednuti mnogi digitalni abonenti.

  Ipak, unatoč spomenutim primjedbama – a koje su možda moja posve osobna zanovijetanja nakon odgledavanja F 20, Ostojićev film (podsvjesno?) progovara o karakteru svijeta koji nas okružuje. Postoji li doista kauzalna veza između obiteljske genealogije šizofrenije i nasilja uzrokovanog ovisnošću o okrutnim video-igricama? Može li digitalna pucačina završiti stvarnim ubojstvima, pa makar to i u okviru žanrovske kino-travestije? Cui bono? Ostojićev film od same špice ocrtava vizuru zlokobnosti tehnološkog gadžeta.

  Međutim, dojam je da se radi o dodvoravanju mlađoj publici prije negoli o svojevrsnoj kritici mogućih posljedica ozbiljno mentalno narušenog zdravlja.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 9. listopada 2018.

Piše:

Marijan
Krivak