J-horor: maternalne disfunkcionalnosti

Feljton Smrt na filmu (16): Duhovi: purgatorijska dezinkarniranost (5)



  • Posebno pak mjesto u povijesti suspensnog psihološkog spiritističkog filma svakako zauzimaju azijski vrhunci iz devedesetih godina 20. stoljeća u valu tehno j-horora o malevolentnim fantomskim aparicijama (yōkaijima, yūreima i mononokeima), mahom vezanima uz nacionalni folklor te posljedično, kazalište (tradicionalni nō, stilizirani kabuki) i slikarstvo (Maruyama Okyo, Tsukioka Yositoshi), kojima duguju izgled (eterična bijela odjeća, znakovito nepočešljana i raspuštena crna kosa, levitacijska nagnuća kao posljedica beživotnih udova), istovremeno se komotno i prijeteće smještajući u suvremeno, tehnologijom opsjednuto okruženje.

    Najpoznatija među njima svakako je Krug trilogija (Ringu, Ringu 2 1998, 1999. Hidea Nakate i Ringu 0, 2000. Norija Tsurute) odnosno njeni američki remakeovi (The Ring, 2002, Gore Verbinski; The Ring Two, 2005, Hideo Nakata; Rings, 2017, F. Javier Gutiérrez). Sugestivna amorfnost onog što je proizišlo iz japanske kaidan - ghost-story o ontološkim modusima bića, u srži je suspensni antologijski spooker, no čija bijesna anti-junakinja s videokazete nikad nije isključivo ekstenzija kulturalne tradicijske osvetoljubive sablasti (onryō) nego radije individualiziran dijaboličan entitet, a koji počesto podsjeća na samrtnički blijedog modroustog zimskog elementala snježnu ženu (Yuki-onnu) nacionalnoga folklora. (Seduktivni sukubusni aspekt malevolentne Yuki-Onne prikazan je u remekdjelu Akire Kurosawe Snovi /Yume, 1990/ u segmentu Mećava /u kojem ista nastoji smrznuti planinskog namjernika/ kao uznemirujuća emanacija podsvjesti i opominjateljska forma košmarne i varljive nestalnosti ljudske egzistencije.)



    Upravo kompleksan i inteligentan, korespondentivan stupanj umješnosti Nakatinog spajanja drevnih praznovjerja s modernim urbanim neurozama i alijenacijama ključ je uspješnosti i intrigantnosti ovog kultnog ostvarenja. Prokletstvo (u ovom slučaju s rečene videovrpce) na snazi je i u drugom japanskom shockeru – devetodijelnoj franšizi Kletva (Ju-on, 2002) Takashija Shimizua (s tri američke prerade), koja se također bazno koristi tropima pučkog fantastičnog, prezentirajući svog yūreija u impresivno minimalističnoj i atmoferičnoj maniri inicijalno provokativnog eksperimenta. Treći naslov u hipotetskom A-trojstvu japanskog stravičnog filma kowai hanashi - scary story na (simbolički opominjateljskom) prijelazu milenija, s istraumatiziranim dječjim duhovima, svakako je još jedan vrstan naslov Hidea Nakate - Mračne vode (Honogurai Mizu No Soko Kara, 2003), koji je također doživio svoju američku inačicu (Dark Water, 2005., Walter Salles).



    Delikatnost i slojevitost odnosa dihtomije roditelj-dijete, preciznije majka-kći, kroz nezaustavljivo prijeteće bujanje voda – u ovom slučaju indikatora urgentne nužnosti pročišćenja kroz kvalitetu simboličke lustracijske regeneracije i obnovljivosti, pokazale su maestralne Nakatine Mračne vode, upravo kroz element vode kao bezlične i neizdiferencirane, kvintesencijalne praiskonske materie prime upućujući na supstancijalnu važnost ujedno fizičkog, jednako kao i duhovnog nivoa egzistencije. Kao indikator psihičke stagnacije, mrtvila duše i izopačenja osjećajnog života (te naznaka zlostavljanja i iracionalnosti), neminovno tendira resorpciji i kupeljnom uranjanju sa svrhom finalne katarzične purifikacije osobnosti; tormentni psihološki teror iz pipa kao nadopune klaustrofobiji nastaloj zagušenjem vodenim elementom – spomenutom navirućom iz česmi odnosno hiperbolizirano upornom poklapajućom s neba, kroz svoju šaputajuću prezentnost ujedno ukazuje i na suvremene velegradske frustracije, obiteljske alijenacije i radikalnu osamljenost i izoliranost – kako prostorno omniprezentnom vodom, tako ujedno i unutar pojedinca; konkretno majke kao ključnog i vodi ekvivalentnog konstruktivno-destruktivnog arhetipskog simbola, također s prefiksom prvotnosti (voda kao materia prima, majka kao forma prima), kreirajući pamtljiv antologijski naslov istinske strave u nama.

     © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 17.rujna 2018.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji