Uklete kuće: motiv Modrobradog
Feljton Smrt na filmu (15): Duhovi: purgatorijska dezinkarniranost (4)
-
I koliko se god podžanr filma strave i užasa o duhovima protezao i na ini široki žanrovski dijapazon (čak i komediju (Ghostbusters) i dječji (Casper), primjerice), uvijek se najviše u svijesti gledatelja povezivao uz motiv uklete kuće, koji vrhunac doživljava zlatnodopskim holivudskim hororom 40-ih i 50-ih, specifično usko pritom bivajući vezan uz onodobna antologijska djela noira i mistery-romansi (Zavojite stube (The Spiral Staircase, 1946) Roberta Siodmaka, Plinsko svjetlo (Gaslight, 1944) Georgea Cukora i Rebecca (1940) te parcijalno suspensno-oniričan Začaran (Spellbound, 1945) Alfreda Hitchcocka) – svih odreda nositelja aure jezovitog s turbulentnim intrapsihizmima ocrtanima u ominoznim i prijetećim, neprijateljskim i nepribježišnim domestičnim interijerima.
Od Cormana (sepulkralna oda bolećivo-memličnoj hipersenzitivnoj neurasteniji, dojmljivog magleno-teškog produkcijskog dizajna eksterijera i zlogukog samosvojnog interijera Pad kuće Usher /House of Usher, 1960/) i Castlea (kultni camp-horor Kuća na ukletom brdu /House on the hunted hill, 1959/) – (u oba naslova centralne ekscentrične likove tumači horor-ikona Vincent Price) do suvremenih Del Torovih evokacija (Grimizni vrh /Crimson Peak, 2015/), kao i onih Susanne White (miniserija Jane Eyre, 2006), uklete kuće kao implicitne infernalne inačice purgatorijskih bardoa, mahom izvorište pronalaze u gotskoj književnosti 19. stoljeća, adaptirajući ih (E. A. Poe, Charlotte Brontë) ili se barem inspirirajući njihovim tropima, počesto s tzv. motivom Modrobradog (bezazlena mlada žena /vrlo često nevjesta/ pod utjecajem sjenovitog muškarca /najčešće inicijalno stranca/ bremenite ili tajanstvene prošlosti, gdje upravo kuća ima važan značaj jer je ekvivalent ženinim usplahirenim kaotičnim nutarnjim procesima).
Takvi su likovi prezentirani i u Plinskom svjetlu (sporogoreći atmosferični naslov o izoliranoj fragilnoj ženi uvjerenoj da tone u ludilo /u kući punoj zvukovlja i treperave rasvjete/, na što je navodi razorno okrutni suprug /vrsna međuigra Ingrid Bergman i Charlesa Boyera/), Rebecci (također s krhkom protagonistkinjom pod psihološkom torturom u promišljenoj disonantnoj suigri Joan Fontaine i Judith Anderson, fascinantne crno-bijele fotografije i bogate kostimografije i produkcijskog dizajna /s kućom kao posebnim prijetećim entitetom, zrcalnog protagonistkinjinim neurozama/ ekspresionističkog tretmana, vrsno kontekstualiziranih u zaokruženu cjelinu), Grimiznom vrhu (vizualno bogata gotska poslastica s gotovo živoorganizamskom propadajućom kućom kao preslikanim odraznim indikatorom truleži duša njenih stanovnika /gotovo doriangreyevske slikovne zrcalnosti/, ujedinjene ambigvitetnosti prekrasnog i makabričnog, /nanovo s još jednom/ mladenkom u nesnošljivoj poziciji, u pogubnoj vlasti dijaboličnog mračnog predatora – simboličkog grabežljivca psihe) i Jane Eyre (i opet naivna djevojka zalazi u tranzicijsko-liminalni /simboličko limbični/ prostor zloslutne kuće tormentnog muškarca s mračnom tajnom, u sugestivnim interpretacijama radijantnog dinamičnog dua Ruth Wilson i Tobyja Stephensa).
Implikacijom zatočene (privremeno nemoćne) junakinje - mlade žene, od strane antagonističnog antijunaka kao violentne zloćudne contra naturam dimenzije vrlo modrobradičnog destruktivnog repetitivnog uzorka umorstava niza žena – koji se prezentira „pretvaranjem, pokušajem dobrote i normalizacije podsvjesno abnormalnog“ (C. P. Estés, Žene koje trče s vukovima, 2008); a pri čemu ista junakinja mora prijeći iz faze prevarene, nepokretne i nepromjenjive, statične savršenosti feminine supstancije kako bi ponovno pronašla vlastiti put do integracije (duševnim, a posljedično i fizičkim oporavkom – u konkretnom slučaju od hendikepa nijemosti), bave se maestralne Siodmakove Zavojite stube.
Frapantno postignut suspens – samo zvukovima oluje - hujanjem vjetra, prijeteći zagušujuće grmljavine, tretmanom noćne i fijnschilder gerritodouovske oštro kontrastirane chiaroscuro rasvjete pod voštanicama odnosno gotovo trompe-l'œil staklenih ogledajućih i duplicirajućih površina ogledala i prozora vrhunskog i inteligentnog ekspresionističkog začudnog distorzivnog kadriranja (a što bi svakako u rukama manje sposobnog redatelja bili samo klišeji iz stara mračna kuća podžanra i ništa više), s naglaskom na vrebajući aspekt prezentiran kroz zastrašujući prizor užasavajućeg promatrajućeg oka ubojice u krupnom planu, odnosno s jungovskim segmentom starice kao mudrog savjetodavnog sebstva junakinje, film brojnim nezaboravnim scenama i dijalozima ostaje trajno urezan u sjećanje gledatelja te potvrđuje Siodmaka kao nespornog majstora suspensne eksteriorizacije duševnog života, sa slojevitim europejskim artsy štihom.© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 17. rujna 2018.
Piše:

Marić