Post-festum
Hrvatski filmovi 65. Pulskog filmskog festivala
-
Kakva je bila Pula FF 2018.? Posebice, kakva je bila njezina nacionalna konkurencija?
Prevladava mnijenje da su se u hrvatskoj selekciji 65. izdanja ove manifestacije našli tek prosječni filmovi. Međutim, svako mnijenje jest upravo to – naime, mnijenje. Pred većim dijelom HR-filmova prikazanih u Puli nalazi se kino-distribucija. Opet, teško će ikojem od sedam ostvarenja koji tek čekaju na istu, to biti i relevantni(ji)m pokazateljem njihove vrijednosti. Naime, što? Svaki će se prikazani Film pod zvijezdama morati boriti za samostalan artistički život u mnogo manje glamuroznim okolnostima potrošačke kulture, u kojima je, presudno, kino-artefakt već poodavno izgubio bitku s kulturom zabave, showbizza i sporta. Neće se slučajno – no time niti manje rezignirano, sam glavni laureat ovogodišnje Pule, redatelj dobitnika Grand Prixa žirija, filma Mali, Antonio Nuić publici obratiti s nečim poput: „Znam da svi čekate projekciju Mamma Mia 2, pa nam strpljivo udijelite još tren pažnje.“Iako je takovrsno ovogodišnju Pulu obilježio multi-hiper-turbo nabrijani event prijenosa finala Svjetskog nogometnog prvenstva na velikom ekranu u Areni, ipak smo u tjedan festivalskih dana mogli steći dobar uvid u stanje HR-dugometražne kino-produkcije. A ono je, rekao bih, sasvim solidno. Nije to više „uzlet HR-filma“, što sam ga sebi – u knjizi Kino Hrvatska – detektirao negdje od sredine nultih-godina novog tisućljeća (cca 2005-2012), ali ipak… Činjenica da ova zemlja, po mnogočemu neobično sebeljubiva i nekritička, ima stabilnu socijal-kritičku i multižanrovsku kinematografiju, već sama po sebi nije zanemariva.
Filmovi o bezizlaznosti i bezidejnosti naraštaja – Aleksi Barbare Vekarić, kao i protkanost realnom socijalnom dimenzijom tog beznađa, primjerice u Domu Darija Pleića, čine ove kino-uratke prepoznatljivima po orisu sredine u kojoj živimo. Potonji film je u kritiku društvenog fenomena deložacije vispreno utkao ozračje erotske privlačnosti njegovih protagonista. Otklonom od klasične naracije, s vizualnom sugestivnošću filmskog postava, mislim da će Pleićev Dom svoj život potražiti u mnogo intimnijim (pa i festivalskim?) ozračjima. Nadalje, ambiciozno, metafilmsko uranjanje u ženske uloge u toj sredini ponudio nam je polu-debitantski film Lada Kamenski Sare Hribar i Marka Šantića. (Po mnogima, to je bio i najsvježiji, pa i najbolji film selekcije, a takvim ga je proglasio i međunarodni kritičarski žiri Fedeora.) Intrigantnim se pokazao i omnibus troje autora, Duboki rezovi. U njemu su Dubravka Turić, Filip Mojzeš i Filip Peruzović pokazali da je već djetinjstvo duboko obilježeno nasiljem i neprestanom prisutnošću smrti. (Središnja je epizoda hanekeovski zastrašujućom.)
Bez odjeka festivalske publike, ali i naklonosti Ocjenjivačkog suda, nisu ostali ni već u kinima prikazivane i priznate uspješnice. Osmi Povjerenik Ivana Salaja, kao i Comic Sans Nevija Marasovića pokazali su se koherentno ostvarenim djelima zanimljivih likova, dramaturgije i stanovitog stupnja izvedbene duhovitosti. Osobito se to može reći za potonji, koji je polučio neke od najboljih glumačkih interpretacija, dok je prethodni (donekle) uspjelo prenio na platno kultni književni predložak Renata Baretića. Treći prethodno u kinima već prikazani film, Egzorcizam Dalibora Matanića, po prvi je puta u HR-selekciju donio žanrovski obrazac horora. Ovo ostvarenje, usudio bih se reći, (još) nije do kraja prepoznato kao višeslojno, podsvjesno poigravanje s klerikalnom ustrojenošću sredine u kojoj živimo, te đavoljim udjelom u psiho-političkoj slici Hrvatske danas.Nepravedno podcjenjivani, hiperplodni nezavisni autor Anđelo Jurkas podastro nam je kolažni film o ljubavnim vezama, Do kraja smrti. Njegov uradak, iako neujednačene kvalitete, donio nam je dobrodošlo ozračje gerilske produkcije. Unatoč nizu (mahom tehničkih) gafova, posljednja je epizoda s Radom Mrkšić i Žarkom Savićem briljantan piece trash-poetike. Dobitnik Velike Zlatne Arene za najbolji film postao je već spomenuti Mali. Iako se Ocjenjivački Sud (čijim sam dijelom i sam bio) složio oko toga da u samoj izvedbi ima podosta nedostataka, film je sugestivno progovorio o paralelnoj stvarnosti zemlje u kojoj živimo. Kriminal, korupcija, okrutna ubojstva… svi ti filmski podatni prizori iskvarenosti dani su u izuzetno živopisnom opisu jedne tek naoko marginalne skupine mladića za – dublje pojmljenu – zbilju Hrvatske. Upravo je autorski rukopis filma tu zbilju učinio životnom. Nakon Balenovićevih, Schmidtovih i Sviličićevih Metastaza (2009.) opet smo dobili jedan punokrvni žanrovski, ali i angažirani film koji kritički progovara o nama. Malom (naslovni debi imaVito Dijak) predviđam daljnji festivalski i kino-uspjeh.
Ne želeći puno drviti o najvećem promašaju ovogodišnje konkurencije, reći ću tek da je i film Za ona dobra stara vremena, povratnika na veliki ekran Eduarda Galića, zadobio određene simpatije publike. Ipak, radi se o neočekivano površnom i slabom uvidu u duh epohe koju opisuje. (Pritom mi se čini da smo dobili potencijalno neodoljivo i novo kino-lice u Marku Petriću.)
Već iz priloženog može se zaključiti da je na početku izneseno, poopćeno mnijenje, tek – mnijenje. Aritmetički posloženo, mogli bismo reći da smo na ovogodišnjoj Puli vidjeli barem pet filmova koji bi mogli naći mjesto u gornjoj kvalitativnoj polovici cjelokupne dosadašnje nacionalne produkcije (Mali, Comic Sans, Dom, Lada Kamenski, Egzorcizam), još tri se ostvarenja u nekom smislu mogu činiti intrigantnima (Duboki rezovi), gerilski-provokativnima (Do kraja smrti) ili pak prvenstveno širokoj publici dopadljivima (Osmi povjerenik). Tek su bila dva istinska promašaja. Otvarajući film Aleksi ničim nije opravdao visoka očekivanja od debitantice, osim sugestivne, naslovne Tihane Lazović. Jednako, čini mi se da je i Edo Galić diskreditirao svoja dobra stara vremena.Vraćam se negdje na početke ovog kratkog, stenografskog napisa o 65. Puli. Kao i većina stvari u našem dispozitivno strukturiranom svijetu, biti kino-umjetnikom danas znači biti postavljenim u kontekst kulture kao znanstveno-tehnologijskog sklopa. Može li se, tako, i o filmovima danas još uopće razgovarati izvan unaprijed programiranog konteksta kulturnog pogona? Naime, kome su, npr. važni tekstovi rock-pjesama, naći će ponešto za sebe i u ovim HR-filmovima. Utopijski? Ali i jedino moguće!
Ostvarenja ovogodišnje Pule svoje će krajnje odredište imati u subjektivnim svjetovima ozbiljnih gledatelja. Je li to moguće u neozbiljnoj sredini u kojoj živimo? Only Time will tell (kaže anglo-saksonski Veliki Poglavica).
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 8. kolovoza 2018.
Piše:

Krivak