Odmjereno postavljena radnja
Naslijeđeno zlo (Hereditary), red. Ari Aster
-
Godina 2018. ostat će upamćena po intrigantnim produkcijama horor filma. Naspram beskonačnih i nebrojenih remakeova žanrovske klasike, napose iz sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, dvojica filmaša odlučila su pokušati stvoriti atmosferična, napeta i manje-više originalna ostvarenja. Kažem manje-više jer nisu posrijedi prepravci, rebootovi i spin offovi, nego djela temeljena na originalnim pričama, koje se međutim nadovezuju na starija žanrovska ostvarenja, napose ona u domeni B-filma ili psiholoških trilera i horora koji se bave motivima raznih kultova i nadnaravnih događaja. Mjesto tišine (A Quiet Place) Johna Krasinskoga tako je prije nekoliko mjeseci doživio iznimnu kritičarsku recepciju, a i publika mu je bila iznimno sklona pa je postao neočekivani kinohit, što najvjerojatnije znači da će njegov komercijalni uspjeh pokrenuti seriju nepotrebnih nastavaka, kojima se ne radujemo. Drugi je Naslijeđeno zlo (Hereditary) Arija Astera, koje je kritičarskom recepcijom nadmašilo ostvarenje Krasinskoga te polučilo bombastične i pretjerane hvalospjeve u stilu nastrašnijeg filma ikad snimljenog, iako se publika u odnosu na prvi naslov pokazala suzdržanijom, za što postoji opravdan razlog.Mjesto tišine i Naslijeđeno zlo filmovi su nastali u nezavisnim produkcijama te s manjim budžetima. Pokazuju da, ako djelo ima dobru priču te osmišljenu atmosferu, nije potrebno da se iscrpljuje u pretjeranoj kompjuterskoj animaciji i inim skupim i egzotičnim atrakcijama kako bi publici bilo prijemčivo. Ostvarenja povezuju dvije činjenice. Odvijaju se unutar prosječne američke obitelji koja se mora naučiti nositi s neobičnim ili neočekivanim okolnostima te traumatičnim događajima poput smrti djeteta. Time sile zla imaju za cilj rastakanje tradicionalne nukleusne obitelji, propitivanje njezinih temelja i funkcije. U oba je ostvarenja primjetan kompleks majčinstva, koje je dovedeno u opasnost. Djeca u ovakvim narativima redovito predstavljaju optimizam jer unatoč opasnostima i neizvjesnostima, sugeriraju nadu u opstanak i preživljavanje. Zato u filmu Krasinskoga čuvanje trudnoće predstavlja bitan aspekt ostvarivanja suspensea, a u Asterovu djelu đavolje sile nastoje putem djece zavladati svijetom. U oba je naslova također uočljivo stavljanje naglaska na ženske likove koji u konačnici počinju preuzimati primat.
Druga je poveznica okruženje, koje je u skladu sa žanrovskim konvencijama redovito ruralno i izolirano, a svojom osamljenošću upućuje na zlokobno i prijeteće. U prvome je posrijedi poljoprivredni srednji zapad, a Naslijeđeno zlo odvija se u provincijskom planinskom predjelu. Motivi izoliranosti i intruzije, kada horor prodire u prosječnu američku obitelj, predstavljaju stalne preokupacije i fascinacije američkih horor filmaša, što je vezano uz tamošnje obiteljske ideologije te neprestano naglašavanje važnosti funkcionalne obitelji za američko društvo te njegovu vitalnost i opstojnost. Sada se njezina (dis)funkcionalnost nastoji propitati kroz nadnaravnu prizmu. Tako je majka Annie (Toni Collette) frustrirana što nikada nisu uspjeli postići obiteljski sklad balansirajući između neobične majke te supruga i djece dok se pretjerano trudila stvoriti dojam savršene i skladne sveameričke obitelji. Aster prepoznatljive motive i narativne sklopove ipak donekle pokušava preraditi i nadograditi. Napose je to evidentno u koncipiranju majčinskoga lika, jer gledatelj odmah shvaća da je Annie rascijepljena između težnje prema samoostvarenju te društveno određenih i nametnutih ideologija o tome što je uloga žene i kakva je njezina funkcija u obitelji. Navedeno dolazi do izražaja u jednoj od ponajboljih scena u filmu, prevučenoj velom onirizma, što gotovo upućuje na nesvjesne porive koji teže biti prepoznati. Annie mjesečareći ulazi u Peterovu sobu, koji zbog određenih događaja iz prošlosti strahuje da ga se majka želi riješiti, te mu govori da ga nije željela te da uopće nije zamišljala u majčinskoj ulozi. Stoga prvih devedesetak minuta više djeluje kao spora psihološka studija zaogrnuta u ambivalenciju u kojoj se malo toga nadnaravnoga zbiva. Međutim, svi pokazatelji upućuju na seciranje Anniene psihe i njezine možebitne podrovanosti ili čak depresije te podvojenih osjećaja naspram obitelji, majčinstva te vlastite uloge unutar patrijarhalnih okvira. Problem nastaje u posljednjoj četvrtini ili u zadnjih tridesetak minuta kada dolazi do eskalacije nadnaravnoga te horor klišeja pokupljenih u rasponu od raznih filmova o opsjednutosti vragom (Egzorcist) do naslova o kultovima i okultnom (Rosmaryno dijete, Vještica). I navedeno bismo mogli tumačiti kao krajnji rasap Annine psihe, no odnos prvih triju te posljednje četvrtine filma odveć je mehanički ostvaren, pa ostavlja dojam kao da gledamo dva sasvim različita djela: psihološku studiju s elementima čudnoga koja potom eskalira u nešto sasvim drugo.Izolirano obiteljsko imanje, odnosno kuća neprestano pojačava dojam da su likovi ulovljeni u klopku iz koje neće tako lako moći pobjeći te da će se s vremenom susresti sa silama koje su izvan njihove kontrole. Već je to naznačeno uvodnom sekvencom. Djelo se otvara u prostoriji za koju će se ispostaviti da je radna soba Annie, u kojoj ona izrađuje minijature. Kamera kreće iz totala sobe prema bližim planovima da bi obuhvatila sobu u jednoj od minijatura. Posrijedi je kadar dječje sobe u kojem spava Peter (Alex Wolff), sin Annie. To što je Peter prvi član obitelji i uopće prvi lik koji je uvodi u priču također je znakovito. Radna soba u kojoj se izrađuju minijature, a potom soba u jednoj od minijatura koja predstavlja sobu u kući u kojoj se radnja odvija, može upućivati na kontekst priče unutar priče, odnosno stvaratelja iznad stvaratelja. Do ovakvih poigravanja neprestano dolazi tijekom filma, i ne samo u kontekstu interijera nego i eksterijera. Postavlja se pitanje jesu li članovi Annine obitelji likovi u vlastitoj ili nečijoj tuđoj priči i tko je taj drugi koji vuče konce radnje te likove svodi na razinu lutaka na koncu? Čini se da je ključ zagonetke u cijeloj priči upravo Peter, pa stoga i ona započinje njime.
Naslijeđeno zlo vrlo je pedantno oblikovan film koji počiva na detaljima, što je posebice vidljivo kroz spomenuto poigravanje stvarnog i artificijelnog svijeta te mnoštvo auditivnih i vizualnih detalja kojima se gradi napetost. Radnja je odmjereno postavljena, poštuje se stroga linearnost kako se ne bi pokvarila nepoznanica te iščekivanje gledatelja putem poigravanja nadnaravnog i psihološkog, iako, kako sam naveo, posljednja četvrtina nije najspretnije uvedena u priču. Cjelina bi zasigurno bolje funkcionirala da je pola sata kraća. Radnja je u prvih devedesetak minuta na trenutke razvučena, ima ponešto praznoga hoda, a onda se sve ubrzano razrješava u posljednjih pola sata. Zato je Toni Collette izvrsna.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. lipnja 2018.
