Podžanr gotskog horora
Feljton Smrt na filmu (10): Sirotišta: aluzivno sablasno (2)
-
Najpoznatija pak ekranizacija s motivom sirotišta, iako su u prvom planu radije socijalne prilike negoli direktan smrtni motiv (prvenstveno prezentiran kroz ujedno i dva najzanimljivija lika djela – nasilnog kolerika Billa Sykesa u nezaboravnoj interpretaciji Olivera Reeda te slojevitijeg negativca Fagina kojeg portretira Ron Moody), svakako je adaptacija klasične viktorijane Charlesa Dickensa o siročetu Oliveru Twistu - Oliver! (1968) Carola Reeda u formi mjuzikla posebne i bezvremene aluzivnosti.
Jedan pak od lošijih primjera tretmana rečenog motiva onaj je u Između svjetova (Twixt, 2011) Francisa Forda Coppole. „Ne samo da je riječ o filmu koji izgleda poput egotrip vježbe Zonom sumraka i Twin Peaksom opsjednuta osrednjeg studenta, i to napravljen u kućnoj radinosti kao pure home made movie, nego je ujedno i jedan od uvjerljivo najgorih i najrazočaravajućih u zadnje vrijeme. Patchwork vampirizma, duhova, herodovskog pokolja i grobova ispod poda motela, moguće opsjednuta zvonika, šume prekrivene ominoznom izmaglicom, (meyerovski) tajanstvene komune demonskih atributa i goth gurua, (allenovskog – šifra: Ponoć u Parizu) pisca u kreativnoj blokadi, (lynchovski) nestabilna šerifa s aspiracijom k pisanju horor-priča, psihotična svećenika, citiranja Charlesa Baudelairea te blasfemična tretmana Edgara Allana Poea, koji postaje fantomski danteovski vodič, Između svjetova film je bez ikakve kognitivne ili emotivne napetosti, bez kulminacije i raspleta, posvemašnje neuredan, bez vizije završetka, naprasno prekinut i potpuno nedorađen, ne oniričan kakvim bi se volio prikazati nego halucinogeno nekoncipiran i nabacan bez reda i smisla, o banalnosti izgovorenih dijaloga da se i ne govori.
Stoga je zapravo i recenzentski nepoticajan; naime, ključni motiv trebala bi biti vremenitost, ovdje statična, neproticajuća (međusvjetovna), zajedno s atributom mjesta radnje – sedmerostrukim satom, aluzijom na sedmoobraznog đavla iz Evanđelja, odnosno posthumna mladost duha/vampirice/Poeove muze Virginije kao i vještičarskog društva s druge strane rijeke koja se ne mijenja desetljećima te stanje purgatorijske purilnosti ubijenih koji žive u prostoru između. Ipak, nema koristi od analize takvih, inače bremenitih referenci, budući da su tretirane bez uvida, pažnje ili razumijevanja o važnosti istih kao arhetipsko-ikonografskih nositelja; jednako kao što je krajnje uvredljiv i frustrirajuće banalan portret Poea možda samo ekstrapolacija cormanovske (odnosno u tretmanu filma kao niskobudžetna b-produkta i castlovske) preokupacije književnikovim nagnućima hororu i omažovski pean istom kao poznatu Coppolinu mladalačkom mentoru.
Time je ovaj wannabe osobni eksperiment zapravo u koliziji podžanra gotskog horora (kojem po mnogim općim mjestima stilski-vizualno možda pripada, no ne i atmosferski-izvedbeno – djelo je to, naime, gotovo bez suspensa ili tenzije) i redateljeve vlastite autobiografije te jednako udaljen od Bram Stokerova Dracule (proizvod kakav bismo, sličan, s pravom mogli očekivati) koliko i od suvislije artikulacije Poeove Filozofije kompozicije, koju drsko i nezgrapno citira. Trash, camp, grindhouse, pulp – sve su to termini kojima bi se prije negoli klasičnim žanrovskim predstavnikom ili čak parodijom ili travestijom mogao etiketirati Coppolin kvaziart horor.
Obećavajući koncept pretvorio se u potpuni bizarni fijasko, amaterski jeftinoga dojma, koji se pogledati može jedino u kontekstu redateljeva opusa i koji sam za sebe nije vrijedan pažnje.“ (K. Marić, Coppolin kvaziart horor, FILMOVI.hr, 29. rujna 2012., http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=1774).
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 21. svibnja 2018.
Piše:

Marić