Prvorazredna montaža
Feljton Smrt na filmu (9): Sirotišta: aluzivno sablasno (1)
-
Raskošan, osebujan imaginarij alternativne stvarnosti Ransoma Riggsa iz trilogije Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu (Miss Peregrine's Home for Peculiar Children, 2011) - Šuplji grad (Hollow City: The Second Novel of Miss Peregrine's Children, 2014) - Knjižnica duša (Library of Souls, 2015) - inspiriran viktorijanskim vintage-fotografijama gotovo goreyevske djece, napučen bićima poput Praznoduha, utvarnih Stvorova, moćima stvorenih malenih Homunculusa nadljudskih kvaliteta, Čudnovatih (Syndrigasta) i njihovih čuvarica Ymbrynea koje manipuliraju oblicima: theriantropski osobno - metamorfozirajući u ptice, i precesijski vremenom - kreiranjem vremenskih petlji, Burton je pokušao prenijeti u svom naslovu Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu (Miss Peregrine's Home for Peculiar Children, 2016).
Ipak, bizarno, iza portala skriveno sirotište Čudnovatih - djece x-menovskih moći i repetitivne egzistencije, u Burtonovim rukama gubi originalnu začudnost Riggsove proze; radije ostajući klišeiziran i derivativan produkt redateljevih prijašnjih radova (distinktivnog suptilnog talenta za makabralno, no koji ovdje nestaje pod ispraznim iako privlačnim izvanjskim), posljedično sav mračni, visoko distinktivni i nezaboravni, kompleksni i intrigantni napisani svijet slojevite metaforičnosti (kao reprezentacije moralne ispraznosti i destruktivnosti holokausta) ostavivši nepovratno nedočaranim i izgubljenim - ekstravagantnom i visokoprodukcijskom vizualnom unatoč.
Pritom Eva Green kao naslovna shapeshifter junakinja Ymbryne evocira rolu Vanesse Ives iz raskošne makabrične, gotski teksturirane serije Penny Dreadfull (2014–2016) Johna Logana odnosno postaje domaća inačica borca protiv zlih bića (vještica, duhova) - krsnik ili čak mogut, koja ne djeluje zoometempsihozno (transmisijskim seljenjem duše iz temporalno, privremeno kataleptički zamrla tijela u životinjsko obličje) nego radije zoometamorfno – preobrazbom u životinju, što je, uostalom, osobina i animagusa kod J.K. Rowling (svojevoljno preobražavanje u animalni oblik) u serijalu o Harryju Potteru. Vrsno baratanje motivom vremenskih petlji i putovanja kroz vrijeme pak donosi onostranim fasciniran kultni klasik Donnie Darko (2001) Richarda Kellya. (Intrigantan primjer svojevrsnih vremenskih putnika legenda je o sedam /trnoružičastih 200-ljetnih/ spavača /progonjenih od strane nevjernika te zaspalih u špilji a probuđenih pri promjeni religijske klime odnosno u doba procvata kršćanstva/ iz hagoigrafije Jacobusa de Voragine Zlatna legenda ili Štiva o svecima iz 13. stoljeća.) „Hekatin ikonografski pratilac, jedan od nastavljača lunarnog bestijarija, veliki opsjenar (trickster) — zec, javlja se u svim mitologijama, vjerovanjima i narodnim predajama.
U Kellyjevom debitantskom dugometražnom filmu (imenovan kao Frank), zec je također biće ktonsko-noćnih konotacija, posrednik između svjetova, zloguki prorok apokalipse koja nastupa za 28 dana (mjesečev ciklus, umiranje poradi ponovnog rođenja) — posve daleko od slike uskršnjeg zečića. Ovdje on biva umno filtriran produkt nezdrave, egzaltirane i potisnute imaginacije jednog adolescenta — Donnieja Darka, te time i priviđenje, medij koji Darku pokazuje budućnost putem ektoplazmičkih supstanci — minijaturnih vremenskih staza; i daje mu nadu za putovanja kroz vrijeme — zapravo traganje za moralnom i metafizičkom svrhom univerzuma.
No gledatelji ostaju u nedoumici, i to do samog kraja filma; pitajući se je li junak istinski vidjelac ili pak deluzorno-psihotična osoba s halucinacijom demonskog zeca koji govori i proriče, i koja sve dublje upada u mentalnu nestabilnost; gubitnik ili junak; a možda samo problematičan i zbrkan srednjoškolac. Kelly briljantno koristi motiv zadiranja u sve dublje i dublje nesvjesno (hipnotizerska terapija vršena nad junakom, skrivena srž pod blagodatima srednje klase), kroz njega povezujući — na relaciji civilizacija-životinja (kao atavizam praiskonskog nesvjesnog) strah ove prve od elementarnog života druge, realiziran kroz težnju kontroliranja i dominacije nad silama koje su u počecima svijeta bile djelotvorne i pozitivne, a sada su tabu (ostaci animističkih vjerovanja).
Naime, kolektivno sjećanje proces je podložan permutacijama i preispitivanjima, a ne konačan i fiksan odgovor, poručuje autor. Otud možda i neobično finale (kojemu se počesto spočitava nerazumljivost?!); no u cjelini je film izuzetno ostvarenje koje umješno balansira fantastiku, horor i psihološku dramu; likovi nikad ne klize u formule, sporim ritmom daje se prostor naraciji; montaža je maestralna, a uporaba specijalnih efekata, s obzirom da je riječ o indieju, prvorazredna i posve u službi priče. Redatelj/scenarist Kelly građu tretira ne samo ozbiljno, nego i metodično, pokazujući kako smisao, tako i senzibilnost k populističkom jednako kao i prema neusiljenom artu, kreirajući jedno od najoriginalnijih djela recentne američke kinematografije.“ (K. Marić, Lunarni demon, Vijenac 264, 15. travnja 2004.).
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 21. svibnja 2018.
Piše:

Marić