Animirani gotski psihizmi

Feljton Smrt na filmu (8): Burton: auteur makabričnog (3)

  •  

    Još tri iznimna Burtonova animirana naslova pronositelji su eshatoloških alternativnih posthumnih dimenzija - Predbožićna noćna mora (The Nightmare Before Christmas, 1993) Henryja Selicka u kojem je Burton sudjelovao kao inicijator i producent, Moje najdraže čudovište (Frankenweenie, 2012) i Mrtva nevjesta (Corpse Bride, 2005, s koredateljem Mikeom Johnsonom). Pritom u sve tri navedene imaginativne, atmosferične i visoko estetične fantazije prezentira impresivnu stop-animaciju – sablasne gotičke šiljaste izduljenosti, s evokacijom krhkosti u prvom; crnobijele (no zapanjujuće iznijansirane teksturirane paletne monokromatike) omažne ekspresionističkom nijemom horor-filmu u drugom; odnosno trademarkovske morbidne viktorijane, u srži uvijek impresionirane makabričnim u trećem naslovu.

    Dirljiva romansa s poznatim književnim folklornim motivom nevoljkog odvlačenja nevjeste ili mladoženje (ili pak od strane istih) u zemlju mrtvih (impresivno obrađeno u Kitici (Kytice, 2000) F.A. Brabeca: „Poprilično naivna i neodlučna je i nevjesta iz balade Svadbeno ruho (Svatební košile), prekrasne, poput baleta koreografirane jezovito atmosferične epizode u plavičastim hladnim tonovima, koja bez forsiranja, fluidno odražava golu stravu kako kroz prelijepu Brabecovu fotografiju, tako i virtuozne stihove razgovora mrtvog zaručnika s prostodušnom mladom nevjestom u svadbenom ruhu (poznat motiv odvlačenja u grob od strane mrtvaca – sudruga, namjernika ili nevjeste)“ (Katarina Marić: Komedije i bajke, FILMOVI.hr, 31. listopada 2016., http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=2458), gdje se pak (budući da iskoračujemo iz sfere ordinarnog prostornog, ujedno to činimo i s vremenskom sferom) doživljava tzv. efekt vremenske dilatacije, pri kojem dani prolaze brzo kao minute te povratnik u zemlju živih - nakon osjećaja svega dana ili sata provedenog u onkraju, shvaća da su od odlaska prošle barem stotine godina i namah od starosti pada mrtav - u centru je Mrtve nevjeste.

    Antropomorfna epifanija navedene djeve događa se u vilinsko-duhovnom prijelaznom vremenskom trenutku (inicijacijski obred vjenčanja kao prelazak iz stanja samovanja u život u paru, sumrak kao prelazak iz dana u noć) i odabrani namjernik (snoliki, vrlo deppovski  Victor) doživljava nepatvorenu bartonesknu posthumnu pustolovinu, što pak djeluje na spoznajno razrješavanje čvorova navlastitih mu psihizama (a posljedično i na katarzu same naslovne junakinje). Distinktivnost među supostojećim svjetovima Burton primarno naglašava uporabom boje – prekrasne fascinantne slojevite monokromatske mračne, bazno sive palete svijeta živih i koloritne prštavosti (ekvivalenta intenzivnijem duševnom) podzemlja; što je također postupak u još jednom animiranom filmu koji se bavi pretapanjem živuće i zagrobne sfere - Coco i velika tajna (Coco, 2017) Leeja Unkricha i Adriana Moline (s bujnim i hektičnim obiljem boja i životnosti). (Zagrobni život kao lokacija koloritnija od naseobine živućih, također vremenski smješten u razdoblje meksičke svetkovine Dana mrtvih i s personificiranom Gospom Smrt kao protagonisticom, prikazan je i u nešto minornijem no svejedno zanimljivom naslovu Knjiga života (The Book of Life, 2014) Jorgea R. Gutiérreza.)



    Zadivljujuće raskošna posveta detaljima i u srži suptilno melankolična i dirljiva oda štovanju mrtvih, ali i živih i predaka i obitelji općenito, Coco i velika tajna meksičke kulturalne specifičnosti prezentira inkluzivno, bez banalnih egzotizama vezanih za veliku nacionalnu svečanost Dan mrtvih (Día de los Muertos), s vrsnom vizualnom evokacijom poganskih običaja prethispanskih kultura u sprezi s katolicizmom, zadržanih do danas – mahom uz postavljanje ofrendasa – ponuđenih jela (ponajčešće u formi ušećerenih lubanja calaveras i specifičnog slatkog kruha pan de muerto) na kućne oltare (ili groblja), dodatno ukrašene rukotvorinama – artesania i osobnim predmetima pokojnih članova obiteljskog stabla, ali i ukrašavanja lica u formi prekrasnih koloritnih lubanja pa sve do posipanja puta do kuće cvjetnim laticama kako bi se umrli tu noć mogli vratiti doma i pridružiti zajedničkom slavlju – makar od ponuda, prema vjerovanjima, uzimali samo njihovu esenciju.

    Prikladan i intrigantan makabrični srodnik navedenim naslovima svakako je i inteligentni i maštoviti, sofisticirani i senzibilni ParaNorman (2012) Chrisa Butlera i Sama Fella o dječaku koji komunicira s neživima, s tropima tinejdžerskog filma užasa, ali i omažem retro-klasicima žanra. Koji, baš kao i Burtonovi uratci, slavi kvalitetnu personalnu distinkciju i njegovanje individualnosti naspram zatupljujućem mentalitetu mase, ciljajući na adolescentsku publiku na razmeđi između svijeta djetinjstva i odraslih, baš poput Normana u rascjepu među živima i mrtvima. Među dva svijeta (prave i lažne obitelji s dugmadima umjesto očiju) je i Koralina – knjiška junakinja Neila Gaimana, u ekranizaciji Koralina i tajna ogledala (Coraline, 2009) Henryja Selicka, film koji je kao i ParaNorman, čedo produkcijskih kompanija Focus Features i Laika Entertainment i koji također zrcali adolescentske tegobe i mladalačka interna procesuiranja.

     © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 14. svibnja 2018.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji