Crnohumorno implicirani kulturni sraz

Feljton Smrt na filmu (7): Burton: auteur makabričnog (2)

  • Stilizirani gotski noćnomorni wonderland somnambulnih fantazmagoričnih pejzaža naizgled uspavana izolirana mjestašca kojem pod površinom ključa zapretani tendencijski eruptirani užas kao podloga za fantazme (ili spletke) njenih začudnih nizozemskih nastavatelja, s vrlo predanim i ozbiljno-znanstveničkim no esencijalno šarmantno idealističnim keatonovskim karakterom istražitelja nadnaravnih (ili možda ipak prizemnih) zbivanja – Ichaboldom Craneom stalnog Burtonovog alter-ego avatara Johnnyja Deppa, Sanjiva dolina vizualna je gozba zlokobnim nabijene, začaranim influentne proliferirane atmosfere i posebne očaravajuće ljepote, no istodobno krvava parabola ljudske beskrupuloznosti, represije i pohlepe.

    Kroz medijevalnu folklornu legendu o furioznom malevolentnom duhu Bezglavom konjaniku (mogućoj personifikaciji same Smrti – koja glave nema jer ne gleda koga neštedimice kosi, nakon čijeg bezglasnog upiranja prstom ili pak prozivanja odabrane osobe imenom, nastupa instantan kolaps iste), svojevrsnom solitarnom otpadniku dijaboličnog uraganskog Divljeg lova (u srednjem vijeku znan je i kao Kainov, Herodov ili Đavolji lov) - procesije hordi nebeskih jahača vilinskog onostranog u furioznom pohodu abdukcija žrtvi (mahom prokletih duša, no i ponekog usputnog, nasumičnog putnika-namjernika), predvođenog, ovisno o lokaciji mitološkog porijekla, mahom bogovima magije, vjetrova, sukoba i smrti (nordijskim Odinom ili velškim ktoničkim vilinskim kraljem, psihopompnim Gwyn ap Nuddom) kao i katkad podzemnim nokturnalnim boginjama (poput Holde, Holle ili Perchte), Burton istog demonstrira kao dekapitiranu demonsku avet (no ne kao ikonografskog cefalofora nego tragaoca za vlastitom otuđenom mu lubanjom) – za života nemilosrdnog plaćenika, kojim posthumno manipuliraju zle, ali još uvijek ljudske, sile.

    Iščitavajući Irvingovu klasičnu pripovijest Legenda o Sanjivoj dolini (The Legend of Sleepy Hollow, 1820) gotovo kao predikament nadolazeće katastrofe - a koja će kroz purificirajuću dekonstrukciju ostvariti ciljanu harmoniju i pravedan reciprocitet, Burton spretno i tečno, nizom vrlo sugestivnih sangvalnih prizora barata piščevim motivima poput onog zle maćehe, ali i podtekstom o prirodnoj duhovnosti poganizma naspram institucionalne hermetično-opskurne rigidnosti religije, pa i same znanosti, kao što i najavljuje i dočarava opće makabrično ozračje djela - mračnost gradskog i maglovitu zlokobnost ruralnog (kao i ritualnog) 18. stoljeća, već samim umješnim uvodnim kadriranjem ominozne kočije koju, prema legendi, katkad zna voziti i sam obezglavljeni antijunak.



    Ni u izrazito makabralnoj Sanjivoj dolini nisu izostavljeni proplamsaji humornog, a upravo takvi bartonizmi prožimanja humornog s melankoličnim, nikad abruptivnim ili agresivno mračnim, karakteristika je i Burtonovih arhetipovima gotsko napučenih komedija – Sjene tame i Bubimir, primjerice, potom ekranizacije nadrealne Carrollove Alise u zemlji čudesa (Alice in Wonderland, 2010) natopljene brojnim neurizmima (poput metamorfopsije, depersonalizacije ili prozopagnozije) svojih likova, pa i poetske fantastične drame Edwarda Škarorukog (Edward Scissorhands, 1990) o ljupkom hipersenzibilnom, gotovo nijemom deformitetnom čudovištu rječitih očiju, prepunih djetinjeg čuđenja, odnosno ponajboljeg mu igranog naslova - biopica Ed Wood (1994) – kultnog djela o kultnom individualcu i redatelju B-filmova, prenapučenog dirljivim autsajderima tipičnima za bartoneskni imaginarij, s impresivnim duboko humanim, Oscarom nagrađenim portretom Martina Landaua kao ostarjele horor-ikone i ovisnika - Bele Lugosija, te ultimativno briljantnom fotografijom Stefana Czapskyog.

    Burleskno-satirički omaž omiljenom camp-soap serijalu s američkih malih ekrana iz sedamdesetih Sjene tame (1966-1971), kao subverzivnijem kontrapunktu frivolno-blaziranim mainstream showovima poput The Brady Bunch (1969-1974), Burton prezentira kao crnohumorni socijalno implicirani kulturalni sraz 18-stoljetnih elegantnih aristokratskih vampira i nostalgičnog kiča 70-ih kao aluzije na reliktne i stamene društvene elite (individualizirana osobnost dandy-goth vampira) te indikativno mijenjanje društvene klime. Uvrnuta oda vječnim outcastovima svakako je i Burtonova prva uspješnica Bubimir, s ekscentričnim preklapajućim svjetovima živih i mrtvih, napučenih živopisnim nastavateljima, kao startni inaugurator u redateljeve opsesije – maštovite crnohumorne morbiditete. Naslovni lik – preminuli trickster i shapeshifter naknadno je preinačen i u (anti)junaka iznimne animirane serije, s Burtonom kao izvršnim producentom, a koja je u periodu između 1989. i 1991. iznjedrila 4 sezone i 94 epizode.

    Za mnoge onodobne mlade gledatelje bivajući formativno iskustvo - otvorivši put novom načinu percepcije, šokantnom crnohumornom inovativnošću baziranom na igrama riječima, aluzijama, parodijama i referencama, serija je svojim satiričkim duhom neizravno utjecala i na niz vrsnih suvremenih animiranih serijala poput Spužve Boba Skockanog (SpongeBob SquarePants) Stephena Hillenburga (traje od 1999.), Adventure Timea (traje od 2010.) Pendletona Warda ili The Marvelous Misadventures of Flapjack (2008-2010.) Thuropa Van Ormana, ali i iznjedrila niz slabašnih epigona poput Vampirske škole (Die Schule der kleinen Vampire, 2006-2010.) Jackieja Niebischa.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 20. svibnja 2018.

     

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji