Sirova veristička ikonografija

Feljton Smrt na filmu (5): Pasije: torturni verizam



  • Hororni užasi smrtne kazne ipak nigdje nisu dočarani bolje a niti impaktnije na najširi gledateljski krug, nego u pasijama. Tendencija naturalizmu prikaza kako bi se kod publike izazvala suosjećajna empatija uživljavanjem u neizrecive patnje i boli - poglavito do vrhunca (u nasljedovanju Krista) dovedena u doba gotike, primjenjuje se prikriveno i u filmskoj povijesti – svojom okrvavljenošću i bremenitošću subliminalno podcrtavajući okrutnu nepravednost i isuvišnu oskvrnavljivost takve prakse. U navedenome, uz – u gomili prosječnih pa i loših, mahom grandiozno-pompoznih a ispraznih biblijskih naslova, prednjače vrsni školsko uredni primjerak dominantne kulture, no svevremeno prezentan i dignitetan Isus iz Nazareta (Jesus of Nazareth, 1977) Franca Zeffirellija, kontroverzno i provokativno Posljednje Kristovo iskušenje (The Last Temptation of Christ, 1988) Martina Scorseseja i izvrsna elaborirana ekranizacija istoimene brodvejske rock-opere Toma Ricea i Andrewa Lloyda Webera - mjuzikl Isus Krist Superstar (Jesus Christ Superstar, 1973) Normana Jewisona te u prvome redu karnalna, široko diskutabilna Gibsonova Pasija (The Passion of the Christ, 2004).

    Sirova veristička ikonografija flagelacije, sangvifikacije i torturnih mutulacija, sakaćenja i inih iživljavanja kao prequela izvršenju smrtne osude okrutna su i violentna Pasijina kozmologija, supostavljena ominoznim vrletnim krajolicima, gotovo džubranovske poetične meditativnosti u fotografiji Caleba Deschanela i uporabi izvornog armenskog govora koji pridonosi dojmu ujedno začudnog i zbiljnosnog no ujedno zanemaruje bazno dualnu Isusovu prirodu - prezentirajući ga manje duhovnim i gotovo isključivo patničkim ljudskim bićem. No zato Scorsese u ignorantski nerazumno osporavanom Posljednjem Kristovom iskušenju kristološko-soteriološkim filozofskim pitanjima obilato nadoknađuje promišljanja o odnosu njegove ljudske i božanske naravi upravo kroz kompleksne Kristove turbulentne intrapsihizme i nutarnju pasiju, koji i dovode do naslovnog iskušenja omnis mundi spasenjske strane – ljudsko pritom postaje kušnja božanskom kroz prikaz moguće paralelne stvarnosti Isusova života kakav je mogao biti bez abruptivnog skončanja, a čime Scorsese i bazno spisatelj iznimnog romana Nikos Kazantzakis ujedno educiraju ne samo o Kristovoj žrtvi – koja se dodatno potencira uvidom u svojevoljnu uskratu proživljenja života zbog općeg čovjekoljublja, nego u krajnjoj liniji i o onome što je krvnička praksa oduzela integritetnom ljudskom biću. Iznurenoj grubosti Willema Dafoa kao Isusa iz Posljednjeg Kristovog iskušenja nasuprotna je sugestivna distinktivna eteričnost karizmatičnog Roberta Powella u dvodijelnom emotivno impaktnom, gotovo 6 i pol satnom filmu (mini-seriji) Isus iz Nazareta – raskošnoj i iscrpnoj novozavjetnoj ekranizaciji znanih hagiografskih tropa, no s mnogim vrsnim antologijskim momentima i ikoničnom Powellovom interpretacijom.

    Nekonvencionalnu, dotad neviđenu artikulaciju Isusova životopisa, s pionirski opjevanom i ispjevanom stratišno-torturnom pasijom Isusa kao idealističnog i radikalnog antidržavnog elementa, maestralno je prenio Norman Jewison u, u svim segmentima izvrsnom, neminovno kontroverznom Isusu Kristu Superstaru. .„Hipijevskoga, raščupanog i eteričnog Isusa kao superstara svojevremenoga statusa slična onomu suvremene rock ili filmske zvijezde, utjelovljuje Ted Neely (…). I baš kao što je Walter Nigg svetog Franju Asiškog etiketirao srednjovjekovnim hipijem, tako i Jewisonov Krist postaje metafora za onodobni izraženi antikonformizam i prekid s licemjerjem građanskoga društva, baš kao i simbol društvene klime šezdesetih, na koje se izravno oslanja. Jewison se pritom odlučuje na anakronističan pristup — liberalno kombinirajući evanđelja sa suvremenim kostimima i rekvizitima sedamdesetih (...). Oni (likovi, op.a.) autentične arheološke pustinjske lokacije nastavaju neopterećeno i slobodno (u spektakularnoj widescreen-fotografiji), u svojstvu entuzijastičke skupine koja postavlja predstavu. Time čitav film čini odmak od vjerodostojna, vremenski-prostorno premještajući biblijski kontekst, no povijesno i suvremeno prožimaju se na optimalan način.“ (Marić, 2006)

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 07. svibnja 2018.

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji