Efektno poigravanje obrascima žanra

Mjesto tišine (A Quiet Place), red. John Krasinski

• 

  Redatelj John Krasinski uvodi nas u radnju postupkom in medias res. Peteročlana obitelj Abott - majka, otac i troje djece, nalazi se u napuštenom i uništenom supermarketu u kojem nastoje pronaći korisne proizvode iz doba kada je civilizacija još mogla ljudima pružiti utočište i zaštitu. Gledatelj odmah uočava da likovi ne govore, hodaju bosi te se trude proizvesti što manje zvukova. Za sporazumijevanje se iz još uvijek gledatelju nepoznatih razloga koriste znakovnim jezikom. Na gledatelja se prenosi osjećaj konfuzije i dezorijentacije jer se pita što se dogodilo, zašto nema drugih ljudi, čemu toliko inzistiranje na tišini? Prolog djela otvara bitna pitanja, postavlja kontekst radnje, upoznaje nas s likovima te njihovom tragedijom, no ne nudi nikakve odgovore.

  Mjesto tišine zanimljivo povezuje žanrovske obrasce postapokaliptičnoga filma i horora. Okvir je svakako postapokaliptičan jer razmatra skupinu protagonista čiji su egzistencijalni uvjeti predodređeni nekom vrstom kataklizme koja je brojčano smanjila ljudsku populaciju te uništila tekovine i institucije civiliziranoga društva koje su ljudima jamčile sigurnost i zaštitu. Obitelj Abott prikazana je u nastojanju da na temelju ostataka civilizacije, u novim i nezavidnim uvjetima, preživi. U filmu Krasinskoga, vrlo slično kao u romanu Cesta Cormaca McCarthyja te njegovoj istoimenoj filmskoj ekranizaciji (2009) Johna Hillcoata, ne dobivamo podatke što se uistinu dogodilo i kako je došlo do trenutačnoga stanja. Često u ovakvoj vrsti djela dobivamo uvid u čimbenike koji su uzrokovali kataklizmu te njezine razmjere, no ovdje izostaju bilo kakve povijesne lekcije i upute. Time mogući svijet filma djeluje mnogo zlokobnije, jer smo izravno suočeni s opasnošću kao i protagonisti te dijelimo njihovo neznanje i nastojanje da shvate što se događa. Tako otkrivamo da svojevrsna čudovišta vrebaju na živa bića, a pomalo izgledaju kao deformirana ljudska stvorenja. Ujedno imaju oklope koji ih čine vrlo otpornima na razna čovjeku poznata oružja, slijepa su no istančanoga sluha koji im pomaže učinkovito loviti plijen. Njihovo porijeklo ostaje nam nepoznanica.

  
  
  U svrhu intenziviranja atmosfere te podcrtavanja nepoznanica u priči i njihova utjecaja na zbivanja, radnja djela je strogo pravocrtna odnosno linearno-kronološka, bez ikakvih vremenskih odnosno sižejnih poigravanja. Film je izravno usmjeren na sadašnjost te svakodnevne rutine i poslove članova obitelji Abott. Time isključivo ostaje u domeni njihove neposredne doživljajnosti te razmatranja načina na koje se nastoje nositi sa situacijom u kojoj su se našli. Ovakvo postavljanje naracije ima određene prednosti: pojačava se doživljaj, kolebanja se prenose i na gledatelja, koji se snažnije poistovjećuje s viđenim, odnosno biva izravnije uvučen u zbivanja. Posrijedi je jedan od temeljnih načina na koji Krasinski gradi suspense jer situacije koje su nedorečene i nejasne snažnije utječu na gledatelje. Njega redovito, kao i likove uostalom, pokreće težnja da pronikne u bit tajne, koja izmiče, ali usmjerava razvoj radnje te živote protagonista.

  Unutar takvog okvira redatelj se poigrava obrascima horora te filmova o čudovištima: radnja je smještena u ruralni predio, na farmu okruženu poljima kukuruza te izoliranu od ostatka svijeta. Obrasla polja stvaraju poseban efekt klaustrofobije jer prostorno zatvaraju kuću koja se nalazi u središtu te predstavlja jedini ostatak humanosti, upućujući da je ona mjesto na kojem se nalazi plijen dok se vani naokolo skriva predator. Kukuruz dodatno skriva i smanjuje vidljivost, što pojačava dojam nepoznate i dijelom skrivene opasnosti. Horor se redovito voli poigravati odnosom vidljivog i nevidljivog, čujnog i nečujnog, što Krasinski vješto uspijeva iskoristiti te dodatno razraditi. Žanrovski klišeji - poput škripanja vrata ili podrumskih stepenica, dobivaju novu dimenziju upravo iz razloga što je temeljni zadatak likova izbjegavanje glasnih i prodornih zvukova koji bi mogli privući nemani, čija nazočnost predstavlja prijetnju i teror. Pritom motiv čavla koji se nehotice našao zabijen u stepenice upućuje na moguću eskalaciju glasnih zvukova i šumova, činjenicu da je dovoljan jedan krivi korak da se sve raspadne. Posebice je efektno korištenje zvukova i šumova iz prirode, koji odaju dojam ljetnog smiraja, gotovo idiličnog, što je u suprotnosti s postapokaliptičnim kontekstom priče te naravi opasnosti koja vreba.

  
  
  Mjesto tišine vješto je konstruiran žanrovski film, čija sva scenaristička rješenja ipak nisu najuvjerljivije ili najspretnije postavljenja. Djela koja se poigravaju postapokaliptičnim konceptima često koriste motiv rađanja za iskazivanje vjere u mogućnost preživljavanja te nastavka vrste i civilizacije. Time je rađanje kontrapunktirano destrukciji koja se već odigrala. Trudnoću Evelyn Abott (Emily Blunt) također možemo tumačiti u spomenutom kontekstu, uz činjenicu da je posrijedi i svojevrsna zamjena za dijete koje je ubilo čudovište. Unatoč takvom optimističnom viđenju, postavlja se pitanje bi li se itko u okruženju kakvo film prikazuje zaista odlučio za trudnoću i podizanje djeteta. S druge strane, priča o čudovištima koja prodiru u naoko zaštićeni svijet jedne relativno skladne obitelji, može imati i psihološke konotacije.

  U djelu Krasinskog, čini se, posebno zanimljiv aspekt predstavlja činjenica da se autor i njegovi suscenaristi Bryan Wood i Scott Beck nisu pretjerano zamarali s prikrivenim konotacijama vezanima uz pojavu čudovišta, bilo da su one ideološke, kulturne ili neke druge prirode. Mjesto tišine, inače poprilično dobrih glumačkih kreacija, namijenjeno je isključivo za zabavu i strašenje gledatelja, a da pritom ne podcjenjuje njihovu inteligenciju, što je već mnogo.

  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. travnja 2018. 

Piše:

Dejan
Durić