Fatalne posljedice praznovjerja
Feljton Smrt na filmu (3): Vještice: nekromantski maleficij (1)
-
Stradanje Ivane Orleanske (La passion de Jeanne d'Arc, 1928), red. Carl Theodor Dreyer
Fenomen progona i egzekucije vještica, koji svoje europsko zlatno doba dosiže aproksimativno između 14. i 18. stoljeća, pandemijsko je ludilo koje je tijekom svog deziluzioniranog trajanja na smrtnu kaznu osudilo enorman broj nedužnih žrtvi. I dok se brojnim segmentima vještičarenja (navodnog nanošenja nepopravljive privremene ili trajne i fatalne štete ljudima, životinjama i usjevima pomoću mističnih magijskih čini s počestom demonološkom kooperativnošću i theriantropijskim sposobnostima), kao i posljedicama praznovjerja tijekom povijesti bave sve grane umjetnosti (evokativna djela slikara kao što su Hans Baldung Grien, Albrecht Dürer, Daniel Hopfer, Henry Fuseli ili Albert Joseph Penot, književne forme bajke i priče, suvremeni roman-serijal Harry Potter, sugestivni glazbeno-formski izričaji Purcella, Musorgskog, Dvořáka, Verdija) u onoj filmskoj poglavitu pažnju zaslužuju oni u naslovima kao što su nijemi klasici Vještice (Häxan, 1922) Benjamina Christensena i Stradanje Ivane Orleanske (La passion de Jeanne d'Arc, 1928) Carla Theodora Dreyera odnosno ekranizacije važnih književnih djela Arthura Millera - Vještice iz Salema (The Crucible, 1996) Nicholasa Hytnera, Aldousa Huxleya – Demoni (The Devils, 1971) Kena Russella i Umberta Eca - Ime ruže (The Name of the Rose, 1986) Jeana-Jacquesa Annauda, baš kao i upečatljiva recentna Vještica (The VVitch: A New-England Folktale, 2015) redatelja i scenarista Roberta Eggersa.Kombinacija dokumentarnog i igranog horor-filma, briljantno percipiranih i prenesenih medijevalnih morbiditeta olakih i pod utjecajem skolastičke demonologije počesto torturama iznuđenih priznanja za optužbe kako nekromantskih maleficija tako i nasuprotne bijelomagijske teurgije pri sudbenim postupcima, Christensenov nijemi uradak Vještice, prikazivan i pod naslovom Povijest magije kroz stoljeća (Witchcraft Through the Ages), vrhunski je primjerak žanra, zavidno imaginativnog oniričkog.
Vještice (Häxan,1922), red. Benjamin Christensen
Ultimativno pak remekdjelo nijemog filma, Dreyerova biografska sudska drama Stradanje Ivane Orleanske, ujedno ponajbolji film ikad snimljen, naslov je o nevinoj pogubljenoj osuđenici na smrt, naknadno kanoniziranoj no inicijalno kontroverznoj Ivani Orleanskoj (1412-1431) – medijevalnoj mističnoj kristocentričnoj mučenici u rukama istražitelja heretičke i blasfemičke zloće, eklestičnih velikodostojnika - inkvizitora, suca i teologa s Pariškog sveučilišta, koje vrhunski znalac Dreyer prezentira asketskim avangardnim postupkom ogoljenih krupnih planova produhovljenog lica Ivane, kao jedine žene djela, i antagonistične muške gomile okrutnih i prizemnih fizionomija kroz autentičan proces osude, odnosno izvorne prijepise i transkripte njenih ispitivanja i saslušanja tijekom zatvora, mučenja i pogubljenja. Pritom stilizirana i svevremena, klaustrofobično i sa svrhom nelagode kadrirana scenografija kod Dreyera uvijek ima značajnu i simboličku ulogu, bivajući direktnom emanacijom duša svojih habitatora – prazni prostori sudnice i mučionice tako sve govore o nastavateljima istih.A nevjerojatno ekspresivna i gotovo nezemaljski transcendentna, u agoniji transfigurirana Renée Jeanne Falconetti, koja ozbiljno konkurira za najbolju glumačku izvedbu svih vremena, izdignutu u izvankategorijsku sferu, transferira gledatelje u područja onkraj zemaljskog, neusiljenom lakoćom ih uvjerava da gledaju stvaran dokument, ujedno ih prebacujući u ekstraordinarnu katarzičnu ekstazu, sretan sraz visokog arta i duboke duhovnosti.
Groteskna pak gargujska galerija lica redovnika u ominoznoj opatiji natopljenoj najbizarnijim okrutnim umorstvima, naspram jedinog ženskog, bezimenog lika (i opet povijesno znanim metodama iznuđivanja priznanja mučenjima auto-da-fé inkvizitorijalne procedure, osuđenog na lomaču) značajke su distinktivne i atmosferične Annaudove ekranizacije iznimnog Ecovog književnog djela Ime ruže (i svakako evociraju Dreyerovu kompozicijsku bazu Stradanja Ivane Orleanske), samo što je ovdje radnja – također utemeljena u realnim povijesnim zbivanjima te osobama (čuveni inkvizitor i profiličan medijevalni autor Bernhard Guidonis), sklonija obrascima krimića. (Istaknuti treba mahom izvrsne glumačke izvedbe, poglavito Michaela Lonsdalea, ovdje glasovno-intonacijski začudnog, kao i uvijek iznimno nekonvencionalnog Williama Hickeya.)
Hans Baldung Grien: Vještice (Die Hexen, 1510.)
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, XX ožujka 2018.
Piše:

Marić