Opravdanosti i licemjernosti oko za oko, zub za zub paradigme

Feljton Smrt na filmu(1): Smrtna kazna - ultimativan ekstrem


  • Capote (2005), red. Bennett Miller

    Vrlo realan motiv smrtne kazne povod je promišljanju o smrti kao temi na filmu, mahom kroz njen fantastičan i rubni aspekt. Naime, fluidna neuhvatljivost smrti svojom kvalitativnošću dematerijaliziranja i dezintegriranja života te ujedno inicijacijske regeneracije u novim, neznanim svjetovima i nepoznatim sferama i obličjima egzistencije, kao kvintesencijalni ekvivalent žanrovima koji se bave nadstvarnim (horor, mistery) te motivima mračnih, graničnih stanja ljudske psihe (noir) – bilo umnih zatvora (obmana, ludila, halucinacija, stresa…) iniciranih protuprirodnim postupcima (ubojstvo, samoubojstvo, incest…), bilo pak nutarnjih eksternalizacija kroz miljee (ludnica, ominoznih kuća, sirotišta… - mahom usudno kobnih paklova bez izlaza) - biva trajnom tjeskobnom metaforom i kao takva idealna za proučavanje i nadopunu teme.

    Smrtna kazna, kao najekstremnija zakonska mjera usmrćivanja osoba pravno proglašenih krivima za počinjenja kaznenih djela, nebrojeno je puta zabilježena na filmskoj vrpci, i to od drevnih praksi kamenovanja, bičevanja, razapinjanja na križ ili bacanja agresivnim životinjama gladijatorskih osuđenika, preko medievalnih nabijanja na kolac i inkvizicijskih progona vještica okončavanih utapanjima, vješanjima ili paljenjem na lomači, kao i inim varijabilnim maštovitijim rješenjima te opće popularnog giljotiniranja u doba Francuske revolucije, sve do suvremenih metoda strijeljanja vatrenim oružjem odnosno humanijeg usmrćivanja električnom stolicom, plinskom komorom ili smrtonosnom injekcijom – bilo njihovo izvršenje javno ili pak skriveno od očiju šire javnosti, bilo ono pojedinačno ili masovno.


    Ertränken im Fass oder Sack, 1560.: stari Rimljani patricid su sankcionirali tzv. kaznom vreće (poena cullei)

    Jedno od takvih djela svakako je i možda najpoznatiji film s eksplicitnom temom osuđenika na ovu ultimativno ekstremnu kaznu – Odlazak u smrt (Dead Man Walking, 1995) Tima Robbinsa, koji je ujedno napisao i scenarij prema autobiografskim memoarima časne sestre Helen Prejean (u vrsnoj kompleksnoj izvedbi Susan Sarandon) koja pomaže za dvostruko umorstvo osuđenom Matthewu Ponceletu (izrazito nijansirana uloga Seana Penna), i to prvenstveno na interno-duhovni, motivacijski način u terminima kršćanskog pokajanja i iskupljenja. Efektan i elaboriran Robbinsov film propitkuje ovu uvijek uznemirujuću i kontroverznu temu s mnogih aspekata – u prvome redu onog o opravdanosti i licemjernosti oko za oko zub za zub paradigme, proliferirane i uobličene iz etički zastarjele krvne osvete (tako Ponceletov suučesnik primjerice prolazi bolje jer si je mogao priuštiti boljeg odvjetnika), bez nametljivog didakticizma i jednostavnih konkluzivnih odgovora. (Jedina zapadna visokorazvijena civilizirana zemlja koja još uvijek koristi smrtnu kaznu su SAD. Pritom je paradoksalna kako kontradiktornost te prakse (izvršava je ni manje ni više nego puritanska i liberalna, multietnička i pluralistička Amerika), tako i sama činjenica da je riječ o kontroverznom fenomenu, što dokazuju i brojne neriješenosti koje je prožimaju i emaniraju – od nedoumica pri odabiru porotnika, kriterija tretmana pri razgraničenju maloljetnih i odraslih osumnjičenika, kao i mentalno oboljelih, dobna granica egzekucije, neadekvatna legalna reprezentacija siromašni(ji)m branjenicima, da se ne spominje ireverzibilnost pri uvijek postojećem riziku od egzekucije nevine  osobe itd.)


    Srednjovjekovno vješanje

    Pod krinkom pomagača dvojici uhićenih i zatvorenih beskrupuloznih ubojica četveročlane obitelji Clutter 1959. (u novije vrijeme postoje i indicije da je dvojac nekoliko dana ranije smaknuo i četveročlanu obitelj Walker) - Richardu Hickocku i Perryju Smithu, slavni književnik Truman Capote, zaintrigiran slučajem i odlučan napisati nefikcijski roman – tzv. dokumentarističku prozu na tu temu, postaje aktivni participant - počinje ih posjećivati u zatvoru i voditi elaborirane i iscrpne šestogodišnje bilješke, koje su finalno rezultirale bestselerom Hladnokrvno ubojstvo (In Cold Blood, 1966). Upravo predanim istraživačkim Capoteovim radom, kao i ambigvitetnim zbližavanjem sa zatvorenikom Smithom, bavi se Oscarovski nominant Capote (2005) Bennetta Millera prema scenariju Dana Futtermana (interpret naslovne role Philip Seymour Hoffman za svoj sugestivan ironično-narcisoidan portret ovjenčan je Oscarom), a taj segment piščeva života u središtu je razmatranja i godinu dana kasnije snimljena biopica Neslavni (Infamous, 2006) Douglasa McGratha s maestralnim, emotivno teksturiranim i fizički rapidno sličnim Tobyjem Jonesom u roli. (Podjednako zadovoljavajuće - kao trodimenzionalan karakter, ne samo pukog bešćutnog sociopata nego ujedno i osobu nesretne prošlosti, lik Peryja Smitha u Capoteu tumači Clifton Collins Jr. a u Neslavnom Daniel Craig).

    (nastavlja se...)

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. veljače 2018.

     

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji