Život s krive strane tračnica

Lady Bird, r. Greta Gerwig

• 
  
  Filmovi o odrastanju vjerojatno su stari koliko i sama filmska umjetnost. Fascinacija filmaša formativnim godinama protagonista sasvim je razumljiva. Posrijedi je dinamično razdoblje koje odgovara postuliranju različitih vrsta studija karaktera, u kojima se križaju društveni i psihološki čimbenici. Zbog naglaska na razvojni aspekt protagonista, ovakvi naslovi vole pregledne linearno-kronološke naracije jer najbolje postavljaju čvrste motivacijske parametre te transparentno pokazuju prepreke koje likovi prevladavaju i promjene s kojima se suočavaju. Jedna od filmašima dragih situacija jest seciranje odrastanja u učmalim provincijskim i malim sredinama suženih mogućnosti, često svjetonazorski i kulturno zatvorenih. Protagonisti se mahom ne uklapaju u svoju sredinu, posebice u vršnjačke supkulturne skupine, koje su strogo hijerarhijski određene prema principu (ne)popularnosti. Predmet njihove čežnje redovito su multikulturne, urbane, intelektualno i kulturno razvijene sredine, za koje vjeruju da u njima mogu ostvariti svoje aspiracije i potencijale.

  Nakon što odgledate film Lady Bird Grete Gerwing, neće vam biti teško uočiti da se sasvim uklapa u navedene žanrovske, tematske i formalne karakteristike. Djelo prikazuje segment odrastanja protagonistice Christine (Saoirse Ronan), samoprozvane Lady Bird, čiji auto-nadimak očito upućuje na njezine buntovničke i slobodarske sklonosti i nazore. Proces se vrši u glavnom gradu Kalifornije – Sacramentu, koji junakinja doživljava kao kalifornijski srednji zapad, iako s gotovo pola milijuna stanovnika uopće nije posrijedi toliko malo mjesto. Po pitanju srednjoškolskih odnosa, vjerojatno je nalik bilo kojem drugom sličnom okruženju u Sjedinjenim Američkim Državama. Radnja je strogo linearna, bez ikakvih sižejnih poigravanja. Djelo nema puno radnje, niti se želi iscrpljivati u postavljanju složene fabule. Narativna struktura je jednostavna i pregledna iz razloga što se želi stvoriti iluzija filmskog isječka iz života, koji na gledatelja treba djelovati neposredno, čemu doprinosi i spretan te nenapadan spoj humornog i patosa. U filmu se ništa pretjerano dramatično ne događa jer protagonistica možda više fabricira vlastite probleme nego što oni uistinu imaju životnu težinu.

  
  
  Kad pobliže sagledate priču, možete uočiti nekoliko motivskih sklopova: nepopularna djevojka koja sebe doživljava buntovnom i drugačijom; istodobno bi htjela biti prihvaćena od bogatih i popularnih školskih kolega jer ona „živi s pogrešne strane tračnica“ pa se srami svoga radničkoga klasnoga konteksta; ima pretilu i dobru najbolju prijateljicu koju zanemaruje zbog novih prijatelja; maturalna zabava je neizostavan segment; doživljava roditelje kao teret iako oni nisu toliko loši koliko joj se čini. Gerwing se koristi setom nebrojeno puta viđenih motiva, pa se pitate u čemu je novina njezina ostvarenja i zašto je film uopće doživio jednoglasnu pohvalu kritike.

  Pretpostavljam da je kritiku osvojila činjenica da djelo, unatoč brojnim predvidljivim i stereotipnim situacijama, djeluje iskreno i nenamješteno te gledatelja nepretenciozno smješta u vidokrug sasvim prosječne protagonistice i njezinih aspiracija. Međutim, postavlja se pitanje je li to dovoljno za dobro ostvarenje. Lady Bird je zanatski korektno skrojeno djelo u kojem redateljica spretno vodi radnju, kloni se melodramatičnih i patetičnih rješenja te cjelinu prožima vedrim humorom, dok su dijalozi poprilično dobro skrojeni. Premda, dok gledate film, svjesni ste da ste sve to nebrojeno puta već mogli vidjeti u različitim inačicama.

  
  
  Gledatelju nije uvijek sasvim jasno protiv čega se Lady Bird buni i što joj tako silno ne odgovara, osim što je grad dosadan i neinspirativan, a istočna obala preko cijeloga kontinenta stoji daleka i sama. Opaska o životu s krive strane tračnica očito upućuje da se srami svoga porijekla i obitelji te naivno vjeruje da je s druge strane život uvijek i redovito bolji. Možda je smisao upravo u tome što junakinja niti sama nije svjesna što želi i protiv čega se buni i bori, s obzirom na to da brojni njezini vršnjaci u svijetu žive u gorim uvjetima te su suočeni s teškim egzistencijalnim situacijama. Stoga se postavlja pitanje na temelju čega bi netko trebao suosjećati s njom.

  U djelu se javljaju dva zanimljiva momenta. Jedan je škola, a drugi odnos s obitelji, napose s majkom. Škola je katolička i privatna, a takav odabir roditelji pravdaju sigurnošću svoje kćeri koja neće biti izložena potencijalnom nasilju kao što je to često slučaj u državnim školama. Na plakatu filma jasno uočavamo dva motiva – protagonisticu u bližem planu te u pozadini i izvan fokusa križ na zidu. Već je time naznačeno seciranje njezine intime te odnosa, kao i religijski kontekst u kojem odrasta. Međutim, plakat nas navodi na krivi trag jer o tome Gerwing ne progovara previše, a sama škola nije toliko zatvorena i konzervativna koliko se na početku naznačuje.

  
  
  S druge strane, posrijedi je prikaz prosječne američke radničke obitelji, umjereno liberalne, koju karakterizira ambivalentan odnos na relaciji majke i kćeri. Posrijedi je također jedan od učestalih filmskih toposa, no njegovu je dinamiku redateljica bolje prikazala nego proces odrastanja same Christine, u čemu je veliku pomoć imala i u izvrsnima Laurie Metcalf i Saoirse Ronan. Njihova isprepletenost te potreba za pažnjom uvjerljivo je dočarana u završnici, iako je motiv majčinih nedovršenih pisama ipak za nijansu prepatetičan.

   

   © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. veljače 2018.

Piše:

Dejan
Durić