Hrabar prvijenac

Kratki izlet, r. Igor Bezinović

• 
  
  Kakva je uloga književnosti u današnjem sveprožimajućem društvu spektakla? Koje je mjesto literature u digitalnoj estetici tehnosfere? Ima li ga uopće? Opet, koje je to uopće mjesto što ga danas zauzima knjiga kao čvrsti artefakt kulture? Kao dokument civilizacije, a ne barbarstva (da ovdje izokrenemo Benjamina)?

  Sva ova naizgled retorička pitanja postavljam sam sebi nakon odgledavanja filma nastalog prema motivima jednog od najvažnijih romana hrvatske književnosti druge polovine 20. stoljeća. Najvažnijih? Ovu možda preuzetnu (pr)ocjenu jedne knjige stavljam kao schlagwort za priču o važnosti ne samo jedne knjige, nego i o ulozi književnosti danas, u doba njezine tehnologijske (p)reprodukcije (da opet parafraziram Benjamina). Kratki izlet (1963) napisao je Antun Šoljan u doba neugodne životne situacije. Naime, bio je stigmatiziran od književnih kolega zbog svoje invektive protiv vladajućih moći kulturtregera jugoslavenskog socijalističkog sustava. Ipak, ta stigmatizacija nije bila dugog daha. Nije bila ni popraćena tjelesnom represijom. Šoljanu je to sve poslužilo kao umjetničko-intelektualno sebepropitivanje.

  Igor Bezinović odabrao je upravo dotični Šoljanov roman za svoj dugometražni debi. Koju godinu prije vidjeli smo pripremu za to Vrlo kratkim izletom (2014), a u tu skupinu Istrom inspiriranih djela spada i doku-film Od Kršana do Peroja (2015). Za razliku od Šoljanovih socijalističkih renegata, Bezinović svoj film započinje na Motovunu, meki današnjih kultur-partijanera. Pripovjedač je Stola (Ante Zlatko Stolica), koji dolazi u Motovun dočekati početak nekog koncerta, a onda pak dočekati njegov kraj…i tako nekih mjesec ljetnih dana. Kroz okvir ove čuvene destinacije za dobar provod prolazi niz usputnih poznanstava, a iz njegove priče vidimo da tu i nema baš nekog smisla. Kao i Šoljanov pripovjedač, i ovaj Bezinovićev zapravo ne vidi neko usmjerenje. Poremećaj u toj besmislenosti dešava se upadom Roka (Mladen Vujčić). Bogomdani pustolov protagonistu daje iluziju da bi se vrijeme moglo ispuniti i nekim drukčijim sadržajem od svakodnevnog partijanja, opijanja i glupiranja. Bubu u uho Roko unosi u neskladnu ekipu pričom o tajanstvenim srednjovjekovnim freskama koje bi svakako trebalo pogledati: vedi e poi mori. Ekipica jednog ranog jutra kreće na izlet u nepoznatu unutrašnjost Istre. Ubrzo se komotno autobusno putovanje pretvara u pješačku pustolovinu kroz prirodu. Sedmoro odabranih kreće na put kroz šumarke, livade i šikare, a kao civilizacijski orijentir služi im tek sablasna arhitektonika dalekovoda. Uz Roka i Stolu, tu su i Žac, Aksa, Martina, Iva i Viski. No, kao i u Šoljanovu predlošku, malena će se družina postupno prorijediti do namjeravanog cilja, na koji stižu tek dvojica prvospomenutih. No, tamo ih dočekuje...  

  
  
  Fabula je romana i filma jednostavna. Ali, stvar je u detaljima i… emociji. Ono zbog čega je Šoljanov roman tako poseban pokušalo se iščitati na razne načine. Bezinović je vješto izbjegao manipulativni politički detalj iz romana kojeg se željelo tumačiti kao svjesnu subverziju socijalističkog kanona. U filmu nema onog čuvenog putokaza Ovdje skreni lijevo, a iza kojeg se završava u provaliji. Cjelokupna je, pak, vizura Kratkog izleta vrlo nepreuzetna. Što će reći… nema senzacionalnijih oblika filmskog zapisa, čak niti kadrova komentara, dijegeza je vrlo plošna i linearna sve do samog alegorijskog finala. Karakteri filma zapravo i ne glume. Njihov je izlet u unutrašnjost Istre unekoliko vizualna zabilješka i osobna slučajna putešestvija na bijelom putu. Prepoznajemo epizode iz Šoljanova romana kao tek okvirne postaje kojima film biva vrlo slobodno vezan uz predložak. Pokvaren autobus, susret s tri žene, pijančevanje u vinskom podrumu… neki su od izravno preuzetih motiva. Međutim, Bezinović i Stolica (koji supotpisuje scenarij) dodaju sretanje boškarina, kupanje u jezeru, kao i vizualno najdojmljiviji susret sa Zvončarima.

  Šoljan je svojedobno objavio zbirku novela Deset kratkih priča za moju generaciju (1966). I Kratki izlet svakako je svjedočanstvo (izgubljena) naraštaja. Govor urbane mladeži kasnije je i obrazac proze u trapericama. Bezinović se s pravom odlučuje sam predložak presložiti u svoj osobni naraštaj. Na taj način postiže i jedino moguću plodotovornu adaptaciju. Međutim, ono u čemu film ostaje beznadno hendikepiran u odnosu na knjigu jest – vizualnost!? Šoljanov je roman »disciplinirano, intelektualno konceptualizirano, umjetnički precizno cizelirano djelo, koje svjedoči o filozofskim, svjetonazorskim dvojbama hrvatskih intelektualaca druge polovine XX. stoljeća« (V. Visković). Kroz Bezinovićev je film malo od toga doista primjetljivo. Dvojicu protagonista ne prati nimalo intelektualni diskurs. Pripovjedačev glas u offu uglavnom niže sasvim kolokvijalne opservacije, namjerno unižujući svaku primisao o nekom intelektualiziranju. Iako je i Šoljan koristio sleng, sve je bilo u funkciji sebespoznaje kroz alegoriju samog životnog puta u sintagmi kratkog izleta. Na tom životnom putu polako nestaju životne prilike, a s njima i neki dragi ljudi. Konačna pak epopeja u samostanu Gradina osebujna je protagonistova obiteljsko-nacionalna genealogija. Bezinovićev film, naspram tomu, skroman je u pretenziji.

  Ipak, i njegov Kratki izlet u završnoj sekvenci nadodaje element začudnosti. Nakon što Roko i Stola vide svoju fantazmu s freskama osebujna danse macabrea, potonji se upućuje prema izlazu iz zamračenog hodnika. U invenciji autora ovdje se pojavljuju svi karakteri koje smo upoznali na motovunskom početku filma. Umjesto gola, valovita, siva kamenjara Šoljanova univerzuma, protagonist se vraća u osunčanu ulicu sa sasvim drugim perspektivama.

  
  
  Vratimo se pitanju o mjestu književnosti danas. Kakav je njezin odnos prema filmu? Osobno, rekao bih da je po buđenju imaginacije u čitatelju knjiga još uvijek beskrajno nadmoćnija bilo kojem svom vizualnom uprizorenju. „Slike mišljenja“ (Benjamin) uvijek su otvorene prema mašti svakog od nas ponaosob. Filmska vizura ostaje u tom pogledu tek jedno moguće čitanje slikovnog bogatstva riječi.

  Iako ne držim da je Bezinovićev film ono najbolje što je ponudila Pula ove godine, mislim da se radi o vrlo hrabrom prvijencu. Bez profi-glumaca, s oskudnim budžetom i u skromnim produkcijskim uvjetima, Kratki izlet donosi osvježenje u hrvatsko kino. Njegovi nedostatci – plošna dijegeza i površna karakterizacija likova – gube se u vrlo uspjeloj sugestivnosti ozračja koje dominira filmom. I još nešto… nema uopće mobitela! Ovo je i moj završni argument tomu da je ovaj mali film emotivna vježba iz sjećanja na jedan drukčiji (bolji?) svijet.  
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 22. siječnja 2018.

   

   

   

Piše:

Marijan
Krivak