Suočavanje sa ultimativnim točkama
Mrtve ribe, red. Kristijan Milić
-
Postoji tek jedan istinski ozbiljan filozofski problem – samoubojstvo. Svi su ostali u odnosu na njega akcidentalni. Tek odgovarajući na njega – i to svatko od nas ponaosob, možemo (ili ne možemo) istinski osmisliti svoje življenje. Naravno, radi se o parafrazi čuvena početka Mita o Sizifu Alberta Camusa. Jedan je to od najdramatičnijih iskaza egzistencijalističke svijesti. Živi li u nama još danas taj osjećaj svijeta? Govori li nam još išta to propitivanje smisla života sàma? Na koncu, ima li još uopće želje za takvim propitivanjem?Krećem s nizom pitanja, unaprijed ne očekujući neki suvisliji odgovor na njih. Odgovor na ista pitanja ne nudi niti igrani film koji me ponukao na ovaj uvod. Treće dugometražno ostvarenje cijenjenog hrvatskog autora Kristijana Milića nosi naziv Mrtve ribe (2017.). Ponovno vraćanje literarnom predlošku Josipa Mlakića autoru iznova znači suočenje s ultimativnim točkama. Naime, Živi i mrtvi (2007.) bio je dobrodošli ulazak narečenog autora u HR-kino. Mlakićevu osebujnu poetiku tjeskobe i čemera egzistencije Milić je prenio kao pomalo fantastičku pripovijest o nemogućnosti bijega pred fatalnim usudom. Ratovi na ovdašnjem tlu zbudu se uvijek iznova kako bi nas podsjetili da iz historije nikad ništa nismo naučili. „Tragedije nam se vraćaju kao farse“, rijek je filozofije povijesti. Drugi Milićev film, pak, bio je obol Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Ovaj prikaz tragične pogibije mladića u četničkoj zasjedi imao je epske dimenzije. (Međutim, u okružju dušobrižnih čuvara pijeteta, realni stvaratelji HR-politike, čvrsto ustobočeni u Savskoj 66, nisu imali razumijevanja za Broj 55!)
Mrtve ribe smještaju nas ponovno u BiH, konkretnije u Hercegovinu. Mali hercegovački grad poprištem je drame filma u kojoj srećemo veliki broj likova. Među njima ponajprije pratimo one koji se skupljaju u kavani indikativna naziva Groblje slonova. Mirkan, Pjesnik i Profesor alkoholiziraju se ovdje do besvijesti. Prvospomenuti (Dražen Mikulić) dobiva iz Zagreba pištolj za humano usmrćivanje svinja. Ovo će humano sredstvo privući pozornost obojice preostalih. I dok će Pjesnik (Saša Anočić) obamrijeti za stolom, Profesor (Dragan Despot) uzima pištolj u svrhu filozofske opservacije o objektivnosti. U žarište tog propitivanja ulazi i šah, kao paradigmatska slika igre sa samom smrću (naravno, filmofilska je asocijacija Bergmanov Sedmi pečat).I… zbude se smrt. Na neki je način u Mlakićevu i Milićevu univerzumu ona sveprisutna. Kroz svaki kadar-sekvencu ozračje boji prijetnja smrću. Već nas uvodni kadrovi opijanja dvojice očajnika upozoravaju na njezinu zlokobnu prisutnost. I… naravno, tu je i rat, ultimativni okvir za neprestani ples smrti. Iako je ovoga puta film situiran u poratno doba, sjena se rata nadvija nad sve likove. On se vraća u flešbeku jednog od protagonista, a i fotografije oko likova jasno ukazuju na njegovu usudnu prisutnost. Pride, prisutan je i kao unutarnji rat što ga mnogi od prikazanih vode sa samima sobom.
Kao jedan od motiva filma pojavljuje se i ukazanje Gospe. Kao dio imaginarija hrvatskog (pa i državotvornog) sebepoimanja: (Majko Božja, Kraljice Hrvata!), isti se ispostavlja opetovanim prisustvom magijske inkantacije u realnome. Slavka (Asja Jovanović) stereotipni je lik vjerski impregnirane Herceg-katolkinje. No, prisutan je i drugi lik pobožnosti. Mjesni politički moćnik Dragan (Velibor Topić) dobiva službeni automobil, terenca prema kojem će gajiti vjerski predane odnose. Isti će na neki način prouzročiti ultimativne tragedije, vezane kako uz Profesora – koji će auto prezirno zapišati, tako i uz lokalne tinejdžere iz čije će pustolovine film i preuzeti naslov. Epizoda s krivolovom petorice mladića, katolika i muslimana, unekoliko će biti i od središnje važnosti za samu alegorijsku poruku Milićeva ostvarenja. Mrtve ribe koje plivaju na leđima pretvorit će se u jednu od završnih slika filma u kojoj najnesretniji iz petorke na leđima izgovara svoj agonijski solilokvij upućen nebesima.
A na nebesima pratimo – ždralove. Ove su ptice simboličko-strukturni element koji prožima cijeli film. Njihov let prema jugu, a preko predivnog hercegovačkog krajolika, doista stvara ozračje fatalnosti i znak je koji boji osebujnim mentalnim koloritom inače monokromatsku teksturu Milićevih Mrtvih riba. Zbog čega se autor, nakon Broja 55, ponovno odlučio za crno-bijelu fotografiju? Tek naslućujem… u takovoj se vizuri lakše prenose neke ideje i teze, a čijem prenošenju film u svom krajnjem postavu svakako teži. To sobom nosi kako uspjele, tako i manje dojmljive momente. S jedne strane, Milić iznosi globalnu metaforu o besmislenosti predstavljenih ljudskih egzistencija na groblju slonova… S druge, suočujemo se sa statičnim postavom filma-teze. Ždralovi u tome igraju višeznačnu ulogu. Jedna je moguća i filmofilska. Naime, klasik sovjetskog filma Ždralovi lete (Letyat Zhuravli, 1957.) Mikhaila Kalatozova jedan je od najfascinantnijih anti-ratnih filmova kino-povijesti. Ždralovi u Milićevu filmu, ipak, djeluju gotovo umjetno. Umjetno ovdje doista u smislu umjetničkog, ali umjetničkog kao izravne autorske konstrukcije kojom vodi simboličku dimenziju filmske poruke. Konstrukcija djeluje u vizuri filma patetički. Primjerice, kadar jednog od likova (Filipa) snimljenog iz donje perspektive, a u čijem se gornjem dijelu vide ždralovi, namah bode oči artificijelnošću.
Također, ideja da se u film uvede cijeli niz karaktera rezultira njihovom plošnošću i nerazrađenošću. Tako potencijalno zanimljivi likovi, poput dvojice karaktera iz uvodne sekvence ili zanimljive figure Vježbača Stojana (Marinko Prga), ostaju tek skice zbiljskih karakterizacija. Međutim, kao najveći nedostatak filma spominjem njegov maniristički prikaz fatalnosti. Ono što je još u Živima i mrtvima imalo snagu filmičnog izričaja, ovdje se iscrpljuje u verbalnim tiradama iza kojih često nema dramaturške opravdanosti. Inače dojmljiva gluma Dragana Despota ovdje je okončana u nagoviještenu mu usudu (objektivnosti?). Narativni fatalizam čini i konačnu dramu i smrt dosta predvidljivima. U pojedinim sekvencama, ipak, verbalno nosi i stanovitu duhovitost. Tomu je tako ponajprije u vrlo živim svakodnevnim jezičnim igrama što ih međusobno izvode mladići.Na koncu, Milić je snimio film kojemu ne možemo poreći artističke dosege. Ipak, čini se da se u neku ruku ovaj kino-stvaratelj zatvorio u svojevrsnu maniru. Fatalnost dramskog postava čini njegov autorski rukopis pre-prepoznatljivim. Znamo da je smrt stalni, neumitni pratitelj svih živih. No, što s time? Ostaje li pitanje samoubojstva jedinim pravim filozofskim, nadasve ljudskim pitanjem? Odgovor na njega, ponavljam, svatko od nas mora iznaći sam za sebe.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 15. siječnja 2018.
Piše:

Krivak