Kad glazba nameće žanr

Ustav Republike Hrvatske, red. Rajko Grlić, sklad. Duke Bojadžiev

• 
  
  Ustav Republike Hrvatske prikazuje odnose četiri izrazito različita stanara iste zgrade. Vjekoslav, profesor povijesti i veliki domoljub koji brine za oboljelog i nepokretnog oca, noću postaje Katarina te tuguje za pokojnim partnerom Borisom. Spletom okolnosti potrebna mu je medicinska pomoć koju mu pruža susjeda - medicinska sestra Maja, a zauzvrat od njega traži da pomogne njezinom suprugu Anti naučiti Ustav Republike Hrvatske. Ante je policajac i konzervativac srpske nacionalnosti. Iako se Vjekoslav sprijateljuje s Majom, s Antom se sukobljava zbog nacionalnosti, vjere, političkih opredjeljenja i seksualne orijentacije. Film je ponegdje etiketiran kao drama, a ponegdje kao komedija. Autorski dvojac - scenarist Ante Tomić i redatelj Rajko Grlić, nazivaju ga „ljubavnom pričom o mržnji“. Grlić pokušava balansirati između duhovitog i turobnog, ali naizgled bezopasan element poput glazbe naposljetku Ustav RH baca u kategoriju drame.
  Tomu najprije pogoduje instrumentacija. Nositelj svih šest instrumentalnih brojeva filma je violončelo. Njime film započinje i to na način da je prikazan kao prizoran zvuk kadrom u kojem se vrti gramofonska ploča. Usprkos tomu, doživljavamo ga neprizornim. Ne samo zbog toga što nosi ulogu uvertire, nego i zbog njegove dominacije nad drugim prizornim zvukovima koji su gotovo nepostojeći. A upravo takav on i jest, jer, kako ćemo kasnije saznati, ploča sadrži snimku Handelovog djela, dočim je glazbeni uvod u film djelo filmskog skladatelja Duke Bojadžieva.

  
  
  Instrumentalni brojevi filma nose nazive First Contact, Katarina, Vjekoslav, Kum, Worlds Colliding te Handel, pa neki od njih imaju gotovo lajtmotivički efekt. Dominacija violončela, instrumenta koji skladatelji najčešće rabe radi stvaranja osjećaja sjete, melankolije, tuge i inih osjećaja, sasvim je razumljiva u primjerice broju Vjekoslav. Tragičan, pa čak i pomalo jeziv prizvuk stvoren ležećim tonovima gudača i elektronike u ovom broju aludira na nesreću glavnog lika s kojom se, kako je i sam pri kraju filma rekao, bori svaki dan. U jedinom melodioznijem broju filma - Katarina, skladatelj violončelom dočarava eleganciju koju glavni lik osjeća prilikom preobrazbe u svoju žensku inačicu.

  Ovakva instrumentacija dobiva sasvim novo značenje kada saznajemo da je pokojni partner glavnog protagonista bio violončelist. Iako nam ovdje dominacija violončela i gudača postaje jasna, scenama koje su trebale biti vedre možda bi ipak odgovarao neki drugi instrument. Komičnost, koja je najčešće postignuta verbalnim sukobljavanjem dvaju muških likova, nije praćena glazbom. Ali završetak filma u kojem je spriječena nesreća, završetak koji označava novi, sretniji početak i pomirenje sukobljenih strana, prati glazbeni broj Kum. Iako Bojadžiev u ovaj broj uvodi novi instrument - klavir, kao pratnju mu podmeće iste ležeće tonove kakve nalazimo i u broju Vjekoslav. Na taj način stvara ugođaj koji s obzirom na filmska događanja izaziva zbunjenost gledatelja jer ne odgovara pozitivnosti scene.

  
  
  Sva glazba filma vezana je uz lik Vjekoslava - bilo da su to brojevi koji su izričito njegovi (poput Vjekoslava i Katarine) ili brojevi vezani uz njegovu životnu priču (Handel kojeg je izvodio njegov partner, Worlds Colliding koji se može tumačiti kao sukob svjetova Vjekoslava i Katarine, Vjekoslava i njegovog oca ili Vjekoslava i Ante). Iako su preostali likovi predstavljeni kao važni, glazba ih baca u drugi plan. Možda su ih Grlić i Bojadžiev željeli smjestiti u realnost u kojoj nema neprizorne glazbe, a imaginarni dio filma rezervirati za Vjekoslava i njegov imaginarni svijet u kojem je on Katarina i u noćnom baru naručuje piće za pokojnog partnera kao da je živ.

  Glazba u Ustavu Republike Hrvatske daleko je više od kvalitetne pratnje. Ona se poigrava odlomcima kao s glazbenim temama, gotovo lajtmotivima, a time vizualnom daje nova značenja, stvara slojevitost radnje i razrađuje psihološku karakterizaciju. Naravno, sve ovo glazba čini ako gledatelj uoči uzorak u ponavljanju cjelina i poveže ih s odgovarajućim likom (npr. Vjekoslavom ili Katarinom). Vjerujem da bi gledatelju ovakvo što bilo daleko lakše da se odlomci razlikuju - ako ne instrumentacijom, onda barem istaknutim određenim parametrom glazbe. No, brojevi su skladani na način da nemaju naglašeni ritam ni melodiju. Upravo ovakav način oblikovanja filmske glazbe stvara melankoličan i mračan ugođaj filma te sabotira svaki pokušaj humora.

   © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 8. siječnja 2018.
  

Piše:

Lucija
Šoštarić