Kako će se ljubav suprotstaviti mržnji?
Agape red. Branko Schmidt
-
Što nam donosi Sveta potvrda? Potvrđuje našu vjeru i čini nas odraslim pripadnicima zajednice vjernih. A što dobivamo samim sakramentom Svete potvrde? Duha Svetoga! Što nam, pak, on donosi? Jamstvo vjere i… Ljubavi.Parafraziram prema nekom svom sjećanju. Sjećanje i ne mora biti faktografski točno. Ono nam čuva tek one momente u memoriji koji nešto znače samo nama. A što s ovim gore posljednje spomenutim… naime, Ljubavi? Koliko je ona tek osobna? Poznajemo, najčešće, tri vrste ljubavi. Ponajprije tu je philia, prijateljstvo. Ono obično pokreće želju za zajedništvom, dioništvom u svim stvarima. Zatim je tu eros, koji budi međuspolnu žudnju i strast, ali i nagon za znanjem, pa i filozofiju. Konačno, ona božanska ljubav, dar Duha Svetoga, koja transcendira „ljudsko, isuviše ljudsko“. To je agape. Ljudima namijenjena, ali su oni često preslabi kako bi je pojmili. Agape je i film Branka Shmidta u kojem se, nakon predaha s Imenima Višnje (2015) ponovno vraća provjerenoj formuli uspjeha - suradnji s Ivom Balenovićem. Nota bene, prema romanima potonjeg snimio je i svoja dva najuspjelija filma opusa: Metastaze (2009) i Ljudožder vegetarijanac (2012).
Protagonist filma je mladi svećenik Miran (Goran Bogdan), čiji je dolazak osvježio župu negdje na zagrebačkoj periferiji. Vrlo je modernih svjetonazora. Miran vozi motocikl velike kubikaže; strast za brzinama ne upražnjava tek na cesti nego i kroz-video igrice; njeguje tijelo u teretani, nemilosrdno udara boksačku vreću a da mu ni smrtnički poroci nisu strani, pokazuje ispijanjem hladnih piva. To čini u društvu budućih krizmanika, no jedan od njih posebice mu se čini dragim: Goran (Denis Murić), domsko dijete, iskazuje posebnu privrženost nekonvencionalnom svećeniku. Rekoh već, Miran nije nezainteresiran. No, nad ovaj odnos philie nadvija se sjena nedopuštenog erosa. Slijedom toga, trojica dječaka, iz navlastite zlobe i ljubomore, prebijaju Gorana. Lom je to koji će na kušnju izvesti i mogućnost natkriljujuće agape. Kako će se ljubav suprotstaviti mržnji? Kako će se nositi s nasiljem?
Na ovim scenarističkim premisama pitanja temelji se Schmidtov film/esej. Esej? Iako film nosi relativno jasna, linearna naracija (scenarij Balenovića i dvije dame - Sandre Antolić i Zrinke Matijević), imat će i pretenzije koje nadilaze tek suvislo dijegetsko predstavljanje svojevrsnog filma-eseja koji zalazi u propitivanje ljudske naravi sàme. Naime, toga kako agape, božju neizmjernu milost, ljudi ne prepoznaju. Nemir prikrivene erotske strasti ući će i u svećenikov život. Dolazak visokog, plavokosog dječaka iz Slavonije, Gabrijela (Pavle Čemerikić), u Miranu pobuđuje kobnu privlačnost koju će na koncu morati vrlo skupo platiti. Iako svećenik i dalje pokazuje svoju ljudskost i philiu prema svim krizmanicima, te opet posebičnu Goranu, neće se moći oduprijeti Gabrijelu, glasniku druge prilike. Sve to gleda i Miranova sestra Marica (Daria Lorenci), ne mogavši mu pomoći. Ona biva izoliranom i iz njegove bratske ljubavi.
Gledatelju se preko osebujne ravnodušnosti Mirana prema Marici i njezinoj majčinsko-sestrinskoj brizi, razokriva i Miranova homoseksualnost (potvrđena kasnije i u sekvenci kada odbija atraktivnoj plavuši na bazenu namazati leđa). Dakle, suočuje se s paradigmatskim tematskim motivom (i ne samo) ove sredine. Katolička Crkva se i (prečesto?) povezuje sa svojim stigmatiziranim jouissanceom. Ovaj višak užitka, naime, prekoračuje granice i norme moralizirajuće svijesti, te svećenike (i ne samo njih) stavlja pred drukčiji pogled sredine. Sama se Crkva i ne nosi baš najbolje s time. Zataškavanje afera i svojevrsna dvoličnost u poimanju agape, milosti Duha Svetoga, kao da obilježuje samu instituciju. Pripovijest Schmidtova filma, pak, pokazuje svu tragiku ljudske nesposobnosti nošenja s ovim božanskim darom. Ni Gabrijel niti Goran neće biti izuzeti. Gorana, naime, izjeda ljubomora, a njegov će usudni čin prouzročiti tragediju. S druge strane, Gabrijel - zavodnički recitirajući Hvalospjev ljubavi, utire put konačnom Miranovu, kao i padu ljubavi u ponore mržnje i nasilja.
„Ljubav je strpljiva, Ljubav je dobrostiva, Ljubav ne zavidi, Ne hvali se, Ne oholi (Ne Hvasta), Nepristojna nije, Ne pravda se, Nije razdražljiva, Prašta, Zlo zaboravlja“. Što iz ovih stihova ostaje kao mučan dojam u filmu Agape? Ljudska slabost i nemoć. Tekst iz Prve Poslanice svetoga Pavla Korinćanima ostaje tek biblijski trag u vremenu i mogući… kulturni artefakt! Nažalost, a što prikazuju i zbivanja u filmu, ljudi i prečesto ne mogu prevladati svoju mržnju i netrpeljivost.Nosi li se Schmidtov Agape uspješno s ovom prevelikom i preuzetnom temom sadržanom u naslovu? Narativno, rekoh već, priča suvislo i jasno iznosi tragičan usud i slom jednog čovjeka. Međutim, mnoge tek naznačene teme u njoj nisu razvijene. Temeljno, i sam je karakter protagonista Mirana tek skica. Naznačena sprega među političkom moći (Emir Hadžihafizbegović) i Crkve također ostaje tek shemom. (Možda nam biskup, u interpretaciji Ive Gregurevića, kroz svoje pranje ruku od Mirana nešto govori i o sličnome svećenikovu dječačkom usudu kroz koji sada prolazi Goran?) Ne razvija se niti naznaka potencijalno važnog odnosa između Mirana i njegove sestre.
Ono što obilježuje Schmidtov film njegovo je dojmljivo ozračje. Svojom vizurom i kamerom Dragana Ruljančića, Agape se referira i na prethodne dvije suradnje s Balenovićem. I ovaj film ima nekoliko antologijskih kadrova-sekvenci. Bez prijepora, sekvenca recitacije na pruzi dojmljiva je metafora ljudske malenosti pred Božjom ljubavi. Tu je i više nego efektan sam kraj filma s paklenom vožnjom na motoru u čijoj se pozadini pojavljuje Gestalt-lice protagonista. Možda je najznakovitiji (doslovno!) kadar u kojemu s poludistance pratimo Miranovu potjeru za Gabrijelom. Sjećate li se još završne sekvence Metastaza? Tamo iza Krpine glave proviruje golemi, na zidu iscrtani Hackenkreuz. Ovdje se, u spomenutom kadru, kamera zaustavlja ispred golemog prometnog znaka Stop. I semiotički, Schmidt iskazuje bezizlaznost situacije. A ta je da… ljudska mržnja i nasilje nemilosrdno zaustavljaju božansku ljubav i ljepotu. (Gabrijel fatalnom ljepotom podsjeća na Tadzija iz Viscontijeve Smrti u Veneciji /1971./)Schmidtov Agape zasigurno nije i njegov dosad najbolji film. Ipak, neprijeporno označava povratak mu među najvažnije hrvatske autore. Dojmljiviji kao niz vrlo uspjelih slika negoli kao dovršena autorska cjelina, Agape nas tjera na razmišljanje… i tugu. A ima li zbiljskijeg, opipljivijeg osjećaja svijeta u kojem živimo od – tuge?
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 15. prosinca 2017.
Piše:

Krivak