Vješta gradacija napetosti

Egzorcizam, red. Dalibor Matanić

• 
  
  Sotonizam je vrlo opaka stvar. Uostalom, kao i njegov gospodar – Sotona osobno. No, treba nam ljuta trava za ljutu ranu! Ako Sotona zaposjedne nečije tijelo i dušu, borba za oslobođenje od sila tame i pakla iscrpljujuća je i neizvjesna. Pritom su sva sredstva dopuštena. Naravno, ako ste na strani Dobra. U nizu rituala što ih kroz povijest baštini Sveta Katolička Crkva, jedan je i – egzorcizam. Što je, pak, egzorcizam? Kako se provodi i s kakvim posljedicama? I danas, kao i nekad, ljudi iz Crkve nevoljki su o tome govoriti.

  Po igrano-filmskom opusu nesumnjivo danas najpotentniji hrvatski kino-autor, Dalibor Matanić snimio je još jedan uradak koji izaziva pozornost i ne samo filmskih gledatelja i kritičara. Jubilarno deseto dugometražno Matanićevo ostvarenje ponovno eksperimentira s nekim žanrovskim obrascima, prilagođujući ih kontekstu u kojem nastaju. Poznavajući posebičnu vezu što postoji između Crkve i Države u Hrvata, unekoliko se upustio u đavolsku rabotu. Jer, tko s vragom tikve sadi…

  Egzorcizam je maleni film snimljen u gerilskoj produkciji i vrlo će vjerojatno biti tek ograničenog društvenog dosega, jer njegove šifre niti neće biti dekodirane u svim njihovim posljedicama. Snimljen prema navodno istinitom događaju, film nas odvodi u pitoreskan istarski krajolik - u Vodnjan. Dugačak, statični uvodni kadar-sekvenca gradskog trga podsjetio me na početak Hanekeova klasika Skriveno (Caché, 2003). Na sličan se način stvara ozračje neobjašnjive tjeskobe. Tek kada se dvije osobe sretnu na trgu i odlaze s njega, kreće naracija začudnih i zastrašujućih zbivanja. Dvije su ženske osobe - Maša Artuković (Nika Ivančić), unezvjerena 20 i nešto godišnjakinja, te starija joj sestra Vera (Helena Minić-Matanić), asketska i turobna njezina skrbnica. Mašin bijeg završava tako što ju Vera stigne i odvlači u klaustrofobičan podrum, gdje ju kažnjava nemilosrdnim prebijanjem. Paralelno s time uvodi se u pripovijest i lik zbunjenog, tjeskobnog svećenika koji će obaviti egzorcističku seansu. Viktor Supilo (Janko Popović-Volarić) opasnu će misiju istjerivanja demona pokušati izvršiti u tajnosti, no neće mu tako biti suđeno. TV-voditeljica Lidija (Lana Gojak) dovest će kamermana Borisa (Marko Braić) u Vodnjan kako bi za tzv. Obiteljsku televiziju snimila prilog o egzorcizmu. Nosivih šestero lica – svojevrsni pandemonium Matanićeva filma, upotpunjava diplomirana psihijatrica Sofija (Senka Bulić) koja će u televizijski event unijeti znanstveni pogled. Sve u svemu, ova bizarna galerija likova upustit će se u još bizarniji eksperiment.

  

  Matanić svoju filmsku pripovijest vizualno zasniva na klasičnom predlošku. Friedkinov Egzorcist (1973) svakako ima kultni status među filmofilima, i ne samo među fanovima - ovo je djelo obilježilo žanr horora i trilera. No, dok se u američkom filmu bavimo 12-godišnjakinjom, u hrvatskoj se verziji suočavamo sa znatno kompleksnijim sižejnim predloškom. Maša je sa svojom sestrom uključena u složenu, misterioznu i stravičnu prošlost punu erosa i thanatosa. Autor će u pripovijest ugraditi više vizualno značenjskih kodova kojima će baratati više ili manje suvislo, ali svakako dojmljivo. Osim primarno tamne vizure fotografije kojom se prati bazična dijegeza eventa egzorciranja, imamo jasniju vizuru koju nosi kamera TV-snimatelja Borisa, a prirodnu će svjetlost donijeti reminiscencije što ih Matanić slaže u dramaturško tkivo filma. I dok je prva polovica Egzorcizma na neki način upoznavanje s njegovim akterima, drugi će dio biti pravi morbidni akcijski spektakl koji će se pretvoriti i u film potjere za protagonisticom koja će biti stalnom prijetnjom svima ostalima.

  Moram priznati da Matanić vrlo vješto gradira napetost svog ostvarenja. Iako se elementi strašenja gledatelja slažu po dobro poznatim obrascima, igru svjetla i mraka uporabit će se na prilično inventivan i dinamički način. Ritam naracije autor će uspostaviti miješanjem dijegetskih razina i tako uspostaviti i psihologizaciju svojih karaktera. Primjerice, znanstvenu ozbiljnost psihijatrice očudit će već prvim njezinim pojavljivanjem i ekscesom pljuvanja na raspelo. (Odabir Senke Bulić i njezina prirodna bljedila bio je savršen za sotoniziranje!) Make-up Sanje Rivić vrlo je dojmljiv u teksturi filma. Naravno, ne bi bilo takovrsne dojmljivosti da sama protagonistica, Nika Ivančić, nije odlična. Mlada glumica je svoju hvaljenu izvedbu s dasaka Istarskog narodnog kazališta u Puli uspješno prenijela i na kino-ekran. Njezina tjelesna gestikulacija i verbalna artikulacija donijele su potrebitu dramatiku-dinamiku Matanićevu filmu. Janko Popović-Volarić, pak, posebno je sugestivan u ulozi svećenika koji propituje snagu svoje vjere. Na njegovu se licu doista ocrtavaju sve dileme i užas suočavanja s vlastitom savješću. (Moram priznati da je ovaj glumac doista sazrio, a što se vidi po interpretacijama iz dvaju filmova Nevia Marasovića, Vis-à-Vis iz 2013. i lanjskog horora Goran). U ostatku glumačke ekipe dominiraju iskusnije Helena Minić kao Vera i već spomenuta izražajnost Senke Bulić.

  

  Ono što se može smatrati slabijim dijelom ukupnog dojma filma jest već eksploatacijska uporaba glazbe Alena i Nenada Sinkauza (autora soundtracka i u Goranu). Čini mi se da bi ukupan dojam bio strašniji da se insistiralo na snazi tišine, a ne gromoglasnim skrečevima i zavijanjima koji su zvučnu sliku činili redundantnom s obzirom na samu sliku.

  Još pokoju bi valjalo reći i o ekskluzivno ovdašnjem kontekstu egzorcizma. U zemlji u kojoj se, već spomenuh, Država i Crkva često drže jednim bićem (sic!), istjerivanje se đavola može smatrati i političkim pitanjem. Jedna je inkarnacija Sotone, naravno, ona oličena u kulturnjacima koji rovare protiv sakralizacije nacije. Sjetimo se samo… ovog se tjedna trebala zbiti Noć kazališta, no prolongirana je zbog ugroze svete nacionalne žrtve. Apage satanas!
  Sljedeći je kontekst Egzorcizma još i dubokosežniji. Visprenom dosjetkom, u tijeku obreda zazvoni mobitel voditeljice Obiteljske televizije. Nota bene: ima li jasnije i nedvosmislenije prisutnosti Sotone u našem svijetu od one koju donosi mobilna telefonija? Ovaj je đavao opsjeo 90% populacije!

  Matanić je opet pokazao da se dobro snalazi i u žanrovskom eksperimentu. Osim neprijeporno velikih ostvaraja poput Lijepih mrtvih djevojaka (2002), Kina Lika (2006) te Zvizdana (2015), autor slijedi i svojevrsnu B-liniju filmova. I dok su Majstori (2013) bili ne baš uspjela travestija slapstick/češke komedije, Egzorcizam je zanimljiv i relativno uspjeli pokušaj horor-trilera. Jer… sotonizam je vrlo opaka stvar. Potrebito je lucifersko svjetlo da bi se doista vidjelo tko doista u nas, u Hrvata, jest sam Vrag, tek glumeći božje milosrđe!

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 16. studenog 2017.

Piše:

Marijan
Krivak