Ipak je bilo nečeg lijepog u slobodi
Dvorac od stakla (The Glass Castle), r. Destin Daniel Cretton
-
Dvorac od stakla prikazuje osobitu perspektivu – protagonistica od osobe odrasle u nekonvencionalnoj, disfunkcionalnoj, gotovo white trash obitelji postaje prava buržujka i jet setterica koja sjedi na kičastoj fotelji od nekoliko tisuća dolara te jede po skupim restoranima, da bi shvatila sva ograničenja svoga buržujskoga života i okruženja pa se odlučuje vratiti nekonvencionalnim korijenima. Oni joj jamče slobodu duha i egzistencijalnu nesputanost. Posrijedi je društvena bajka koja u konačnici ostavlja poprilično bljutav okus u ustima, lišena višeslojnijeg propitivanja društvenog i kulturnog konteksta, a usmjerena na emocionalne aspekte priče.Riječ je o ekranizaciji istoimenog memoara Jeannette Walls, o čijem iznimnom čitateljskom uspjehu valjda svjedoči podatak da je na listi bestsellera New York Timesa proveo čak 261 tjedan te je prodan u gotovo tri milijuna primjeraka. Pomalo iznenađuje činjenica da je Hollywoodu trebalo čak dvanaest godina da snimi ekranizaciju, iako samo letimičan pogled na životni put protagonistice ostavlja dojam nečega što bi se moglo izroditi u ultimativni crowd pleaser. Kako stvari stoje, u konačnici komercijalni uspjeh tekstovnoga predloška nije slijedila i filmska adaptacija koju potpisuje redatelj i scenarist Destin Daniel Cretton, poznat po hvaljeniom indie uratku Short Term 12 (2013) u kojem je također u glavnoj ulozi nastupila Brie Larson.
Pitanje na koje trebamo odgovoriti jest - tko je Jeannette Walls i zašto bi nam uopće njezina životna priča trebala biti važna ili poticajna? Posrijedi je osoba koja se proslavila kao novinarka tračerske rubrike Scoop na internetskom portalu MSNBC.com, a njezini tekstovi objavljivani su i u USA Today i Esquieru. Inače je 2000. godine publicirala knjigu Dish: The Inside Story on the World of Gossip, koja predstavlja njezin osvrt na koncept tračerskoga novinarstva uz razmatranje uloge koju je ono odigralo u američkom javnom životu. Činjenica je da tračersko novinarstvo, kao najniži i najneprofesionalniji oblik novinarskoga zanimanja, nije nešto čime biste se trebali hvaliti i što bi vam trebao biti imperativ u životu, no danas kroz bljutave i otrcane narative o dosezanju američkoga sna zaista svašta prolazi. U adaptaciji Destina Daniela Crettona nemojte očekivati previše propitivanja te seciranja kulturnoga konteksta, za što je priča nudila podosta materijala, a to bi hrabriji i nekonvencionalniji redatelj znao i htio iskoristiti. Njegov Dvorac od stakla više možete shvatiti kao apologiju protagonistice, njezinih u konačnici ispravnih životnih odluka, kao i duha navodne nekonvencionalnosti koji je naslijedila od roditelja. Stoga je film prikladniji za prime time televizijsku produkciju koja će, prikazom trnovitog i napornog puta junakinje do uspjeha te njegovo konačno odbacivanje kao ispraznog i ograničavajućega, sentimentalizirati gledatelje.
Film je narativno konvencionalno sazdan od dviju narativnih linija, od kojih jedna otpada na prošlost a druga na sadašnjost. Simultano se odvijaju te su neujednačene kvalitete. Prva je živopisnija, druga anemična, a obje lišene prepoznatljivog i svježeg redateljskoga rukopisa. Analeptičke sekvence koje prikazuju prošlost protagonistice, posložene su kronološki da bi istaknule ključna razdoblja njezina odrastanja uz oca sanjara i alkoholičara Rexa (preglumljeni Woody Harrelson), majku slikaricu Rose Mary (Naomi Watts) te braću Briana, Lori i Maureen. Njezine formativne godine obilježila su neprestana seljenja jer su roditelji učestalo mijenjali lokacije stanovanja zbog nagomilanih dugova, a Rex nije bio sklon radu i duljim boravcima na pojedinim poslovima. Naslov memoara i romana – Dvorac od stakla – metafora je njihova obiteljskog života. Doslovno je riječ o projektu staklene kuće koju Rex skicira s namjerom da je izgradi, no ona je kao arhitektonsko zdanje sasvim nerealna i neizvediva, kao i njegove životne želje i stavovi koji se nikad ne ostvaruju, dok obitelj tone u siromaštvo a djeca bivaju sve zapuštenija te prepuštena sebi. Funkcija je narativne linije koja prikazuje Jeannettino odrastanje da naglasi sretne i traumatične aspekte formativnih godina te pozadinu njezina ambivalentnog odnosa naspram roditelja. Unatoč nelijepim trenucima, neprestano se provlači dojam kako je ipak bilo nečeg lijepog u slobodi koju je takvo odrastanje pružalo.
Ovaj je segment kontrapunktiran narativnoj sadašnjosti, koja je ograničena na kraći vremenski period u kojem se protagonistica sprema na zaruke s mladim poslovnim čovjekom i bankarom Davidom (Max Greenfield). Njezin društveni status naivno je naznačen raskošnim stanom, posebice kostimografijom. Jeannette je stisnuta u skupe dizajnerske oprave koje bi više odgovarale nekoj bogatoj gospođi u pedesetim godinama nego mladoj ženi. Brie Larson ukočeno hoda u tim haljinama kao da se boji da će svakoga trenutka posrnuti. Kad je redatelj smješta u kadar s braćom i roditeljima, neuvjerljivo djeluje kao strano tijelo u prostoru. Naznake da ipak nije sasvim sigurna je li lukusuzan život ono što želi, naznačena je osobnim stvarima koje u Davidovu stanu još uvijek drži u kutijama. On je pak prikazan krajnje stereotipno: kao mladi yuppie, koji na pameti jedino ima sklapanje unosnih poslova a Jeannette mu služi kao trofejna pratnja koja ima funkciju svojim šarmom animirati potencijalne poslovne partnere.
U Crettonovu filmu sve je dosadno, jednodimenzionalno i plošno, nadasve predvidljivo i pomalo presporo, pa ubrzo shvaćamo da je funkcija analeptičkih segmenata da nas upute u činjenicu da Jeannette neće tako lako moći odbaciti obiteljsko naslijeđe, što će dovesti do po nju katarzičnoga razrješenja. Prizor obiteljske večere u završnici, kad ona sa suzom u oku obznanjuje svijetu da se osjeća sretno, primjer je neopjevane patetike koju je teško probaviti. Naravno da je spomenuta promjena naznačena i novim outfitom: nema više uštogljenih dizajnerskih bluza - na ozračje nesputanosti i nekonvencionalnosti upućuje H&M pletenina.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. studenog 2017.
