Hommage kultnim redateljima

Goran, red. Nevio Marasović, sklad. Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz

• Treći film Nevija Marasovića Goran donosi psihološki prikaz nekolicine stanovnika Gorskog kotara: taksista Gorana, njegove prekrasne slijepe žene Line, najboljeg prijatelja Slavka, Lininog brata Nike i njihovog oca. Marasović je u idiličan snježni krajolik unio nemir njihovim psihološkim rastrojenim stanjima, a naposljetku i njihovim djelima. Nova glazba Alena i Nenada Sinkauza te ona odabrana, već postojeća, slušno su dočarali upravo ovaj sraz okoline i njegovih obivatelja.

  
  
  Tijekom cijelog filma sukobljavaju se glazba ugodnog i neugodnog karaktera. Ugodne ima znatno više, no jeza koju stvaraju duboki, ležeći tonovi (kao jedina neugodna glazba), nadjačava je. Iako se izrazito visoki ili niski tonovi uobičajeno javljaju u filmovima strave ili akcije, jer stvaraju napetost i dramatiku, ova zvučna podloga nosi još jednu funkciju. U scenama koje tekstualno i vizualno donose ugodno, ona nas auditivno informira kako nije sve onako kako se čini. Gledatelji bi možda pomislili kako je Linina objava da je trudna vesela vijest, ali kamera usredotočena na Goranovo šokirano lice, ujedinjena sa zvučnom podlogom, ukazuje na suprotno. Najprije se čini kako je ovaj zvučni element rezerviran za Gorana i njegova razmišljanja jer se pojavljuje u kombinaciji s njegovim krupnim planom, no ton se može protumačiti i kao onaj vezan za Lininu nevjeru. Naime, kada za ovo sazna Niko, ležeći tonovi sada prate njegov pogled na sestru. Moguće ga je tumačiti i kao element koji prati one likove koji su na rubu - bilo zbog ljubomore i grižnje savjesti, bilo zbog skrivanja i neprihvaćenosti. Kako god psihološki tumačili ovaj zvučno-glazbeni element, nedvojbeno je jedini koji je karakterističan za trilere ili horor-filmove.

  Filmski kritičari su uočili poveznice Gorana s djelima redatelja poput Davida Lyncha ili Quentina Tarantina. Slično je i s glazbom. Šlageri Ljuljačka ili Kućica u cvijeću u filmu se javljaju kako bi svojom tekstualnom i glazbenom vedrinom umanjili neugodno: nelagodu Slovenke koju Goran vozi i pritom joj govori privatne detalje svojeg života, napetost prilikom obiteljske večere ili onu koju gledatelj osjeća iščekujući razrješenje filma na proslavi Goranovog rođendana. Šlageri su također dio Goranove svijesti. On ih sluša u taksiju dok čeka mušterije. To je glazba njegove svakodnevnice. I iako je ta svakodnevnica ustajala kolotečina, u trenutku u kojemu je ona poremećena, Goran joj se pokušava vratiti glazbom. Tako neugodnu zvučnu podlogu i plesnu glazbu sa rođendana prekidaju ulomci šlagera vizualno praćeni kadrovima Gorana ili njegove vizure. Kao i Tarantino, Marasović u scenama koje su vizualno poprilično neugodne, smješta auditivnu opreku kako bi stvorio osjetilnu ravnotežu.
  
  

  Da ne bi sve ostalo na stranim redateljima, Marasović ubacuje ulomke hrvatskih klasika: Tko pjeva, zlo ne misli i Vlak u snijegu. Redatelj nam najprije daje izvor zvuka vizualnim prikazom scena iz navedenih filmova koje njegovi likovi gledaju na video-kazetama, a zatim se prepoznatljivim glazbenim ulomcima iz djela Živana Cvitkovića i Arsena Dedića služi kao zvučnom pozadinom na način na koji je ranije koristio šlagere. Scena kojom završava glavni filmski masakr prikazuje dvojicu preživjelih likova kako skamenjeno stoje nad izbodenim tijelom trećeg, dok u pozadini svira vedra Himna zadrugara. Gomila droge, seksa i nasilja kojom radnja kulminira djeluje kao moguća evokacija Kubrickovog korištenja vedrog klasika mjuzikla Singin' in the Rain u Paklenoj naranči. Ipak, prikazi navedenog ne prelaze granice ugodnog na način na koji to čini Kubrick, nego sličnije Tarantinu - kombinacijom vedre glazbe i neugodnog vizualnog izazivaju šok, a istovremeno i lagani podsmijeh.

  Novoskladane glazbe za film ima malo. Uz spomenutu elektroničku pozadinu, novu glazbu čini još samo jedna glazbena cjelina koja se javlja na početku, sredini i samome kraju filma. Umirujući zvuk gitare i sjetna melodija gudača ovaj odlomak smješta u ugodnu glazbu filma (iako i ona pri trećem pojavljivanju prati vizualno neugodan trenutak).

  Osim skladatelja, treba možda čak i više pohvaliti redatelja koji se odlučio na hrabro (i uspješno!) suprotstavljanje glazbe i slike, a isto tako i odabir zvuka. Naime, sam film započinje kadrom galeba, pa kadrom Line na Opatijskoj rivijeri i zatim Gorana kako ju promatra. Redatelj ovdje narušava uobičajenu hijerarhiju zvukova te u sva tri kadra postavlja samo glasanje galeba. Ovaj hommage Hitchcocku i njegovim kultnim Pticama s preostalim zvučnim elementima filma pokazuje kako je i s već rabljenim idejama i glazbom te s dobrom kombinacijom vizualnog i zvučnog moguće postići dobar efekt.
  
  © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 9. listopada 2017.
  

Piše:

Lucija
Šoštarić