Priča o propasti grada

Trst, Jugoslavija, red. Alessio Bozzer

•  

  Za života Jugoslavije cijeli niz desetljeća, počevši od pedesetih godina prošloga stoljeća, talijanski grad Trst, zbog svoje neposredne blizine Rijeci, Ljubljani i Zagrebu, postao je svojevrsna šoping meka brojnih jugoslavenskih građana koji su hodočastili u tamošnje trgovine da bi putem mahom jeftine robe osjetili dašak zapada i kapitalizma. U Trst se išlo po kavu i traperice, ali i druge proizvode kojih je u socijalističkoj Jugoslaviji manjkalo ili su bile skuplje poput opreme za djecu, igračaka, raznoraznih namirnica, ali i kulturnih proizvoda poput filmova ili nosača zvuka, koji su bili razovrsniji i dostupniji u bijelom svijetu. Trst je tako ostao upamćen kao svojevrsno mitsko mjesto, što ima svoje praktične ali i komplesnije kulturološke implikacije. Prvo se odnose na pokušaj da se dođe u posjed proizvoda koji tada nisu bili dostupni u Jugoslaviji. Drugo je vezano uz nastojanje da se okusi „život s druge strane“, koji se poimao boljim, ispunjenijim i šarenijim u odnosu na socijalističko „sivilo“. Navedena problematika nalazi se u središtu razmatranja šezdesetominutnog dokumentarca Trst, Jugoslavija Aleesija Bozzera, koji je nastao u koprodukciji Italije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

  Bozzer je podosta kompleksnu problematiku uspio dinamično sažeti u sat vremena trajanja, pritom nastojeći ponuditi višestruke perspektive na proces koji je svoju kulminaciju doživio sedamdesetih i osamdesetih godina, nakon što je granica između dviju država šezdesetih postala otvorenija i protočnija. Javlja se povijesna perspektiva koju iznosi niz povijesničara osvjetljavajući nam povijesni kontekst te procese koji su doveli do relativnoga otvaranja granice; zatim je posrijedi perspektiva srednjega sloja koji je odlazi najčešće na vikend izlete u Trst; zatim svoju vizuru nude i kulturni djelatnici s prostora bivše Jugoslavije (Goran Bregović, Rade Šerbedžija, Slavenka Drakulić, Željko Senečić) sugerirajući da su i oni bili dijelom općenarodnih migracija u Italiju; jedna je vidokrug kulturni u kojem novinari i antropolozi daju svoje tumačenje društveno-ekonomskih procesa; za humoran segment djela osobito je zaslužna perspektiva kako talijanskih tako i jugoslavenskih pograničnih poliacajaca koji iznose niz živopisnih anegdota o načinu prenošenja i šverca roba i valuta. Nije zanemarena niti druga strana: tršćanskih trgovaca, njihovih nasljednika te gradskih političara kao i tamošnjih dokumentarista, koji su djelo opskrbili arhivskim materijalima: snimkama i fotografijama, dok je drugi dio tih „tekstova“ pribavljen u arhivima bivših jugoslavenskih republika. Navedeno je Bozzaru omogućilo da u relativno kratkom vremenu trajanja da živ presjek te evocira duh i atmosferu onoga što se u Trstu zbivalo sedamdesetih i osamdesetih godina.

  

  Složenu problematiku redatelj je uspio sažeti tako što se usredotočio na dva motiva: plave i jeftine traperice marke Rifle, koje su kupcima nudile duh kapitalističke Amerike, a zapravo su bile proizvođene u Italiji, te trg Ponterosso, koji je predstavljao središte robne razmjene. Nakon filmova Marlona Branda i Jamesa Deana te bitnika traperice su ušle u opću modu te su simbolizirale duh slobodarstva i otvorenosti, a njihovo posjedovanje u Jugoslaviji ujedno je predstavljalo i statusni simbol. Kupci bi često kupovali veliku količinu istih te ih kasnije preprodavali ne samo u Jugoslaviji nego i ostatku socijalističkoga bloka. Trg Ponterosso pak evocira jedan pomaknuti duh konzumerizma na temelju kojega je Trst gradio cjelokupnu ekonomiju. Arhivske snimke gradske obale zakrčene autobusima te podatci o količini kapitala koji je protjecao gradom vrlo su impresivni.

  Znakovito, Bozzer strukturira naraciju ciklički. Film se otvara u suvremenosti, jednoga sunčanoga dana 2015. godine na praznom Ponterossu koji je u procesu renovacije, odnosno novoga popločavanja. Prvo u totalu upada u oči njegova praznina, koja će potom biti kontrapunktirana arhivskim materijalima – snimkama, isječcima iz vijesti, fotografijama – u kojima je bio pretrpan štandovima i jugoslavenskim kupcima. „Priča“ završava početkom devedesetih i raspadom bivše države kada u naše krajeve dolazi kapitalizam pa Trst i njegova ekonomija temeljena na prodaji traperica i živežnih namirnicama iznenada doživljava udarac od kojega se nikada više nije oporavila. Stoga Trst, Jugoslavija uz sve humorne akcente sadrži i mračnije tonove jer je posrijedi ujedno i priča o propasti jednoga grada, čiji stanovnici nisu uvijek blagonaklono gledali na jugoslavenske kupce. Unutar toga cjelina počiva na dvojnostima: dvije strane, dva ekonomska sustava, dva mentaliteta te njihovom ukrštavanju i paradoksalnom ispreplitanju.

  

  Trst, Jugoslavija zanatski je vrlo solidno skrojen, iako ponešto tradicionalno oblikovan dokumentarac koji živopisno evocira atmosferu jednoga vremena i grada te dobrim dijelom počiva na nostalgičnim i humornim elementima. Nakon gledanja ostaje dojam da se tu moglo ipak još ponešto reći.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. rujna 2017.

Piše:

Dejan
Durić