Na kraju tragično stupidnoga i sasvim nepotrebnoga Batmana protiv Supermana: zore pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016) Zacka Snydera, iznenada i neočekivano u outfitu sasvim neprikladnom za dvadeset i prvo stoljeće, kao lik koji je sasvim slučajno zalutao sa seta nekoga drugoga filma, ukazuje se Wonder Woman (Gal Gadot) da bi pomogla Batmanu (Ben Affleck) i Supermanu (Henry Cavill) u razaračkoj borbi protiv suludoga negativca Lexa Luthora (Jesse Eisenberg). Njezina inkarnacija na bojnom polju nije bila niti malo slučajna jer je gledatelju ubrzo postaje jasno da je posrijedi niti malo suptilan začetak reklamne kampanje Warner Brosa., kojima nam žele dati do znanja da stvaraju vlastiti pandan Marvelovim i Foxovim Osvetnicima, koji okupljaju ansambl najpopularnijih stripovskih junaka u borbi protiv mračnih sila koje žele ovaj svijet zaviti u crninu. DC-jev i Warnerova družina zvat će se Justice League, a kako bi mogla ugledati tamu kinodvorana, prvo treba dopustiti Wonder Woman da prodefilira vlastitim filmom. Dakle, prvi stupanj nove franšize bio je Batman protiv Supermana, a sada imamo prilike familijarizirati se s pričom princeze Diane, da bi nakon toga Justice Leauge mogla krenuti u svoj pohod spašavanja svijeta. Gledatelj je pritom opet suočen s jako puno recikliranja te nastojanja velikih studija da iz vlastite stripovske nemaštovitosti izvuku što više dobiti.
Za razliku od Batmana protiv Supermana, olakotna okolnost vezana uz Wonder Woman je što je Zack Snyder odolio iskušenju da sjedne u redateljsku stolicu jer je posrijedi filmaš koji ima vrlo čudan fetiš – nastoji očito postati novi Michael Bay (Armageddon, Pearl Harbor, serijal Transformers), a uzora imati u jednom od najgorih suvremenih holivudskih redatelja nije nešto čemu bi itko težiti trebao. Ovu stripovsku adaptaciju potpisuje Petty Jenkins, koja je posljednjih godina učestalo radila na televizijskim produkcijama, a prije petnaestak je godina na sebe pažnju skrenula nezavisnim filmom Čudovište (Monster, 2003), za ulogu u kojem je Charlize Theron osvojila Oscara u kategoriji najbolje glumice u glavnoj ulozi. Unatoč tome, utjecaj Snyderove poetike (potpisan je kao jedan od producenata), kao i fabularne kombinatorike (suautor je priče), više je nego osjetan i primjetan pa djelo ostavlja dojam da je redateljica djelovala pod strogim producentskim nadzorom te je morala ispuniti niz očekivanja koje je studio pred nju postavio.
Po pitanju strukture priče Wonder Woman se nimalo ne razlikuje od Snyderovih Čovjeka od čelika (Man of Steel, 2013) i Batmana protiv Supermana. Posrijedi su fabularne konstrukcije koje imaju trodijelnu strukturu. Prvi dio filma redovito otpada na pozadinu glavnoga lika – njegovo djetinjstvo, odrastanje, tragičnu sudbinu koja je nalik na mitske narative o rađanju junaka. Nakon što je gledatelj dobro upoznat sa stasavanjem protagonista, kreće središnji dio koji se odvija u narativnoj sadašnjosti. Akcija se polagano zahuktava jer biva predstavljen negativac koji je prijetnja redu i poretku. Junak iznimnih i često nadnaravnih sposobnosti, iako suočen s nepovjerenjem javnoga mnijenja, treba krenuti u spašavanje svijeta da bi agensi koji remete stabilnost bili kažnjeni te vladavina zakona i prava ponovno uspostavljena.
Snyderovi superjunaci – Superman i Batman – uvijek predstavljaju projekciju frojdova ambivaletna oca: bude strah i zazor, ali sugeriraju i zaštitu od okrutnoga vanjskoga svijeta. U posljednjem dijelu dolazi do gotovo kataklizmičke konfrontacije pozitivca i negativca, na koju redovito otpada najmanje tridesetak završnih minuta filma u kojima redatelj svojim destruktivnim nagonima daje na volju. Sve se ruši, leti u zrak, raspada pa se čini da kada ta nesretna borba završi, ništa više ionako na Zemlji neće ostati netaknuto. Redatelj je u tolikom mjeri i minuciozno posvećen inscenaciji sveopćeg uništenja da zaboravlja na gledatelja koji se u tom CGI spektaklu počinje osjećati krajnju dosadu.
Takvu već viđenju i ne osobito maštovitu strukturu od Snydera preuzima i Jenkins: prvo nas upoznaje s mitskim porijeklom, djetinjstvom i odrastanjem princeze Diane na grčkom otoku Temiskiri, na kojem obitavaju Amazonke skrivene od znatiželjnih očiju svijeta. Potom u taj zaštićeni lokus provaljuje Amerikanac i špijun britanske tajne službe tijekom neimenovanoga velikoga rata Steve Trevor (Chris Pine), a za sobom dovodi njemačke negativce. Nakon okršaja na plaži Diana biva uvjerena da mora krenuti u bijeli svijet jer se zli Ares vratio da uništi ljudsku civilizaciju. Naposljetku dolazi do sukoba Diane i Aresa, koji traje tridesetak minuta i toliko je neuzbudljiv da imate dojam da nikada neće završiti. Wonder Woman tako, osim od konvencionalnosti strukture, pati i od neujednačena ritma pripovijedanja te sporadična praznog hoda s odveć razvučenom završnicom nedobrih specijalnih efekta koja se svojom poetikom dobrano približava videoigri. Da cjelina traje kojih tridesetak minuta kraće, bila bi puno efektnija.
Problem sa scenarijem Allana Heinberga je taj što priča neinventivna i krajnje tanašna, a negativci nisu osobito upečatljivi. Ideja da svijet vrijedi spasiti i da su ljudi dobri jer mogu voljeti zapravo je bljutava uspavanka za djecu koja je odveć doslovno provedena kroz film. Sporadični humorni akcenti probijaju iz protagonističina neshvaćanja na koji način djeluje suvremeno društvo pa treba usvajati njegove norme i vrijednosti. Njezina perspektiva autsajdera omogućuje joj da lakše uoči način na koji društvo funkcionira. Posrijedi je prvi film o superjunacima koji je režirala redateljica te empatičnu i hrabru protagonisticu postavlja naspram sebičnoga i destruktivnoga društva kojim upravljaju muškarci. Nažalost i očito zbog studijskih težnji, taj zanimljivi potencijal nije dovoljno iskorišten.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. lipnja 2017.
