Monumentalan spomenik velikom autoru

Berković, ur. Diana Nenadić, Nenad Polimac, Hrvatski filmski savez, 2016.

• 
  
  Značaj Zvonimira Berkovića u hrvatskome filmu i kulturi se kroz desetljeća djelovanja toga iznimnog autora razmjerno neredovito potkrepljivao izdašnim kritičkim promišljanjima. Premda nema sumnje da vrh sante leda iznimnoga Berkovićeva stvaralaštva predstavljaju četiri dugometražna igrana filma Rondo (1966), Putovanje na mjesto nesreće (1971), Ljubavna psima s predumišljajem (1985) te Kontesa Dora (1993) koja je stvarana usporedno s televizijskim serijalom, nije uputno zanemariti ni plodan scenaristički rad u ranom razdoblju karijere s zasigurno najvišim dosegom u H-8 (1958) Nikole Tanhofera, čitav niz kratkometražnih dokumentarnih i namjenskih filmova, suradnju u raznim periodičnim tiskovinama u raznim desetljećima djelovanja još od pedesetih godina prošloga stoljeća pa sve do posljednjih dvadesetak godina života a ne treba zaboraviti ni rad kao nastavnika filmskog scenarija i dramaturgije na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Iako se usprkos redovito visokoj kvaliteti kritičko teoretskih osvrta spram filmskoga naslijeđa Zvonimira Berkovića moglo učiniti da nedostaje i cjelovito sagledavanje njegova stvaralaštva, monografija Berković pod uredničkim nadzorom Diane Nenadić i Nenada Polimca objavljena prošle godine u nakladi Hrvatskoga filmskog saveza zasigurno upotpunjava navedenu prazninu.
  
  U zamalo tri stotine i pedeset stranica okupljeni su opsežni tekstovi osamnaest različitih autora, širokoga raspona tematskih pristupa i stanovišta a nužno je napomenuti da je od dvadeset otisnutih radova čak trinaest objavljeno prvi put. Uz to, monografija obiluje i bogatim slikovnim materijalom između kojega je svakako najznačajnije detaljno predočavanje kratkih dokumentarnih, namjenskih i element filmova. Ako pak eseji dvojice Berkovićevih prijatelja Ive Škrabala i Marka Grčića postaju podatnim štivom razmatranja filmskoga i kolumnističkoga djelovanja, neupitni su visoki intenzitet i kvaliteta filmoloških razmatranja Jurice Pavičića, Brune Kragića i Silvestra Kolbasa o Rondu, dugometražnom prvijencu čiji status se potvrdio i u međunarodnim razmjerima što podcrtavaju i već davni kritičarski osvrti Konrada Eberharta i Gerarda Langloisa koji su prepoznali njegovu kvalitetu. U sasvim subjektivnome viđenju, moram naznačiti da se ti tekstovi čitaju zamalo bez daha, zadivljujuća preciznost analize raznih segmenata Ronda ili pak njegove cjelovite građe iznova postavlja kvalitativni prag filmoloških dosega i zasigurno pobuđuje interes za novim gledanjem toga filma.
  
  Prijelomno mjesto Ronda u hrvatskom filmu šezdesetih te značaj najvažnijega ostvarenja u opusu Zvonimira Berkovića ipak ne zakrivaju značaj ostalih dugometražnih igranih filmova, što su dosljedno potvrdili Slaven Zečević pišući o Putovanju na mjesto nesreće, Petar Krelja elaborirajući Ljubavna pisma s predumišljajem te Diana Nenadić kroz razradu Kontese Dore. Svaki je do tih autora temeljito raščlanio filmske sastavnice, bogat kontekst kao i društvene i kulturne uvjete u razdoblju nastanka pa je nepobitna potvrda cjelovitosti Berkovićeva igranofilmskoga opusa, slojevito ocrtana i esejima Irene Paulus o glazbi kao i Sanje Kovačević o ženi u njegovim filmovima. Kako intenzitet tih eseja nije ništa manji od početnih o Rondu, svaki zainteresirani čitatelj može produbiti već stečena znanja ili jednostavno otkriti autorski svijet Zvonimira Berkovića.
  
  O dokumentarnim filmovima nadahnuto pišu Diana Nenadić, Ivan Miloš (o dokumentarno- igranom Moj stan) i Juraj Kukoč, a o nerealiziranim scenarijima i dramoletu o Vladku Mačeku Nenad Polimac te Dragan Jurak. Svaki od tih tekstova obogaćuje sliku o Berkoviću kao kompleksnom autoru duboko uronjenom u promišljanje društvene povijesti i stvarnosti predočenom kroz medij filma. Zasigurno su posebna poslastica osvrti montažerke Maje Rodice Virag, Berkovićeve suradnice, zatim njegov kratki tekst upućen studentima Akademije kao i opsežan razgovor što je s tim velikanom hrvatskoga filma vodio Nenad Polimac.
  
  Pohvale svakako zaslužuju i urednici Diana Nenadić i Nenad Polimac zbog odabira suradnika i ranijih tekstova, uz dosljednu opremu Željka Serdarevića. Tako monografija Berković postaje poput zamalo monumentalan spomenik velikom hrvatskom autoru, djelo koje se bez poteškoća sagledava u samostalnoj visokoj kvaliteti, ali se bez pogovora razlučuje i u raznim segmentima, od periodizacije hrvatskoga filma, preko njegovih vrsta i rodova ili pak kulturne kritike. I poštovatelji opusa Zvonimira Berkovića kao i tek zainteresirani čitatelji u ovoj će monografiji naći vrsno štivo.
  
  © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 17. travnja 2017.

Piše:

Tomislav
Čegir