Philip Roth nije imao previše sreće s filmskim adaptacijama svojih romana. Iz njegova bogata spisateljskoga opusa osam je djela preneseno u filmski medij, no niti jedna ekranizacija nije imala značajnijega odjeka. Razlog tome možemo tražiti u činjenici da su posrijedi višeslojni romani, koji često afirmiraju postmoderne strategije pripovijedanja, pa njihovo svođenje na konvencionalnu narativnu matricu često banalizira idejnu potku. Američka pastorala također nije prvi roman iz Američke trilogije koji je doživio ekranizaciju. Danas se zasigurno malo tko sjeća neuspjeloga filma Tragovi na duši (The Human Stain, 2003) Roberta Bentona s Anthonyjem Hopkinsom, Nicole Kidman i Edom Harrisom u glavnim ulogama, koji je adaptacija trećega dijela romanesknoga ciklusa, podosta scenaristički nevješto postavljena i koncipirana. Prvome dijelu trilogije vratio se škotski glumac Ewan McGregor u svom redateljskom debiju, još jedanput pokazujući da će Roth trebati sačekati neka sretnija vremena.
Američka trilogija (Američka pastorala, 1997; I Married a Communist; 1998; The Human Stain, 2000) nastala je krajem dvadesetoga stoljeća, ulazi u ciklus romana o Nathanu Zuckermanu, svojevrsnom Rothovu alteregu, te predstavlja autorov pokušaj sumiranja društvenih, kulturnih, gospodarskih i političkih procesa u Sjedinjenim Državama u rasponu od pedesetih godina prošloga stoljeća do suvremenosti. Posrijedi je meditacija o američkom snu, njegovim zastranjenjima i propasti, dakle britko seciranje metanarativa američkoga sna u čijoj je srži promišljanje i razmatranje politika identiteta. Ciklus prikazuje tri protagonista u tri različita, ali po američko društvo bitna povijesna trenutka, a Zuckerman kao pripovjedač konstruira biografije drugih te preko njih pokušava steći saznanja o vlastitom životu.
Američka pastorala tako sagledava povijesni i društveni konteksti kontrakulturnih pokreta i rata u Vijetnamu šezdesetih godina, događaja koji su sagledani kao bitna razdjelnica u američkom životu na rajsko razdoblje društvene nevinosti i tradicionalnoga načina života te kaosa nakon društvene liberalizacije. I Married a Communist portretira mekartijevsku antikomunističku paranoju i lov na vještice pedesetih godina. The Human Stain pak naglasak stavlja na osamdesete i devedesete godine te problematiku političke korektnosti. Propitivanje identiteta i njegove konstrukcije kao i društvenih fikcija u trilogiji je naglašeno uporabom metafikcionalnih postupaka. Nathan Zuckerman svoje pripovijesti o drugima temelji na vlastitom pamćenju, razgovorima s njima i njihovim rođacima, narativima popularne kulture te vlastitom maštom kojom popunjava prazna mjesta, neprestano naglašavajući tekstualiziranost materijala. Pritom pokazuje sociogenu i konstruiranu narav identiteta te ističe činjenicu da pojedinac ne može ostati imun na društvene procese iz svoga okruženja.
S obzirom na obimnost i složenost romana, scenarist John Romano (The Lincoln Lawyer) morao je vršiti određena prekrajanja i kraćenja, premda nedvojbeno ostaje dojam da se cijelo vrijeme silno mučio i naprezao kako da metafikcionalnu formu preoblikuje u filmu prikladan format, a da pritom ne treba previše eksperimentirati s narativnim strategijama. Metafickionalni postupci u romanesknom izvorniku usko su povezani uz identitetsku problematiku pa ih je valjalo nadomjestiti na alternativne načine, što Romanu nije uspjelo. Naracija je tako strukturirana na dvjema razinama. Naracija prvoga stupnja otpada na narativnu sadašnjost u kojoj se na obljetnici mature susreću ostarjeli pisac Nathan Zuckerman (David Strathairn) i kolega mu Jerry Levov (Rupert Evans). Među ostalim, prisjećaju se i Jerryjeva brata Sweda (Ewan McGregor), koji je bio srednjoškolska sportska zvijezda, borac u Drugome svjetskom ratu te dečko miss New Jerseyja Dawn (Jennifer Connelly), s kojom će se i oženiti.
Židov Swede nasljeđuje očevu tvornicu ženskih rukavica te se uspješno asimilira u društvenu elitu. Saznanje o iznenadnoj Swedovoj smrti potiče Nathana da iznese pripovijest o njegovu životu, asimilaciji u američku višu srednju klasu, postizanju američkoga sna te razornim utjecajima kontrakulturnih pokreta na njegov obiteljski život. Naime, Swedove pastoralne zablude počivale su na mišljenju da njegova obiteljska idila u pitoreskom Old Rimrocku ne mora biti dodirnuta društvenim procesima. Implicira se da je naracija drugoga stupnja – ili priča o Swedu Levovu – Nathanova subjektivna rekonstrukcija, temeljena na Jerryjevim iskazima. Romano i McGregor, međutim, nastoje tu subjektivnost utrnuti i zaogrnuti je u masku objektivnoga prikaza jednoga životnoga puta. Problem je što naracija prvoga i drugoga stupnja nisu organski povezane. U romanu je jasno zašto postoji okvir jer je narativ o Swedu zapravo priča o samom Zuckermanu te ujedno služi za metafikcionala poigravanja i problematiziranje identiteta. U filmskoj inačici okvirna naracija sasvim je nepotrebna jer Zuckerman kao pripovjedač nije bitan – sveden je na narativnu konvenciju i pripovjedački klišej.
Čini se da su se Romano i McGregor previše trudili da ključne aspekte priče romana pretoče u filmsku priču, a u tom nastojanju se pogubila idejna problematika. Dok gledate ovaj scenaristički krajnje nevješto sklepan projekt, odveć nekoherentne priče, pitate se o čemu je tu zapravo riječ? Priča o zlatnom mladiću i misici, čiji idiličan život upropaštava buntovna kćer, prikazana je bez imalo ironije ili složenijih društveno-političkih razmatranja. Likovi su plošni i nedovoljno psihološki motivirani. Napose je to uočljivo u liku kćerke Merry (Dakota Fanning) koja je lišena ambivalencije i u potpunosti demonizirana. Učinak njezina djelovanja na obitelj prikazan je kroz prizmu jeftinih frojdovskih klišeja te sentimentalno evociranje obiteljskoga kraha, bez da se podobnije sagleda učinak sukoba generacija te sveobuhvatne promjene društvene klime, koju bi ona trebala simbolizirati. Ewan McGregor beskrvno utjelovljuje glavnog protagonista Sweda, a njegova supruga Dawn svedena je na klišej stereotipne žene, čija je psihološka promjena nakon face liftinga scenaristički nemotivirana. Ne pomaže niti rutinski odrađena gluma Jennifer Connolly.
Američka pastorala tekst je koji višeslojno razmatra društvenu i kulturnu problematiku u točki povijesnoga preokreta, a adaptacija ostavlja dojam da neiskusni redatelj McGregor nije bio na visini zadatka. Tradicionalno oblikovana i pojednostavljena priča u skladu je s konzervativnim redateljskim rukopisom te stilskom konvencionalnošću pa film djeluje bestrasno i monotono.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. travnja 2017.
