U ekranizaciji drame Jeana Luca-Lagarcea, koja je otišla s prošlogodišnjeg festivala u Cannesu kao poprilično kontroverzan pobjednik (dobitnik Velike nagrade žirija, op. ur.), Xavier Dolan vraća se obiteljskim kompleksima koje je razmatrao u prijašnjim ostvarenjima – Ubio sam majku (J'ai tué ma mère, 2009), Tom na farmi (Tom at the Farm, 2013) i Mama (Mommy, 2014). Bitni obiteljski fetiši iz prethodnih djela uočljivi su i u ovom ostvarenju – naglasak na kičastim i razgovorljivim figurama majki, problematičnim sinovima, obiteljskim neurozama te brbljavim raspravama i otuđenim odnosima koji klize na relaciji ljubav-mržnja. U središtu priče je Louis (Gaspard Ulliel) – uspješni kanadski dramski pisac koji je prije dvanaest godina iz nikad objašnjenih razloga napustio kanadsku provinciju i obitelj te se preselio u veliki grad. Na početku filma iznenada se vraća s nastojanjem da majci (Nathalie Baye) te bratu Antoineu (Vincent Cassel) i sestri Suzanne (Lea Seydoux) otkrije da umire, što neće nikako biti lagan zadatak jer svaki član ima određeno poimanje i očekivanje od njega.
Već nas otvaranje djela bitno uvodi u atmosferu i okruženje. Louis se taksijem dovozi do kuće u kojoj obitavaju majka i sestra, a uz njih ih tamo čeka stariji brat sa svojom suprugom Catherine (Marion Cotillard). Vožnja taksijem je znakovita jer protagonist nije želio da nitko od članova obitelji dođe po njega, što upućuje na nastojanje da se polagano pripremi na susret koji ga očekuje, ali i istodobno stvara nelagodu jer je posrijedi svojevrsno suočavanje s prošlošću. Kućno ozračje djeluje tjeskobno i mračno, gotovo klaustrofobično i zagušljivo, što daje naslutiti narav obiteljskih odnosa. Stariji brat mirno gleda kroz prozor, čime se naznačuje njegova funkcija obiteljskog autsajdera. Njegova je supruga pomalo anksiozna jer ne zna što može očekivati; mlađeg brata nikad nije upoznala nego je o njemu samo slušala. Sestra se pak svađa s majkom koja se sređuje u zadnji trenutak, želeći se pokazati sinu u najboljem svjetlu, no njezina odjeća i šminka djeluju krajnje napadno i neprikladno trenutku te upućuju na naslage u obiteljskim kompleksima. Oni nikada nisu eksplicirani, nego se naslućuju, kao i protagonistova smrtonosna bolest. Louisov ulazak u kuću nalik je ulasku u katakombe – ulazak u mračan stan uspoređen je sa suočavanjem s prošlošću, ali i naravi nikad razjašnjenih odnosa. Samo je kraj svijeta – a na to upućuje i naslov, djelo je koje progovara o osobnom osjećaju propadanja i neizbježne kataklizme. Svođenje obiteljskih računa, kao i suočavanje s vlastitom prolaznošću, jednako je tegobno.
Film je iznimno prostorno i vremenski ograničen, čime se pojačava psihološka tenzija te naznačuje priroda klaustrofobičnih obiteljskih relacija. Jedino mjesto radnje je obiteljska kuća sa svojim interijerima i eksterijerima, osim kratke automobilske vožnje braće, koja ne donosi olakšanje nego dodatno potencira raskol i otuđenje jer je izgubljeno vrijeme očito nemoguće nadoknaditi. Kada Louis iskaže želju da posjeti stari obiteljski dom, ostali se bune. Prošlost je izvan dosega, ne treba se zamarati s onim što je bilo nego nastaviti gdje se stalo. Stoga nemogućnost dosezanja prijašnjeg obitavališta upućuje na prošlost koja je izgubljena, kao i vrijeme od dvanaest godina koje se ne može nadoknaditi. Radnja se također odvija tijekom jednoga dana – od jutra do večeri, kada svi svima trebaju reći što misle i osjećaju. Pritom Louis ima osjećaj kao da se našao u klopki iz koje će mu teško biti pobjeći. Njegov prvotni plan da ostane svega jedan dan čini se teško izvedivim zbog očekivanja koje majka i sestra imaju.
Samo je kraj svijeta narativno je strogo linearno organiziran upravo iz razloga da bi se naglasila tematska koncentracija te usredotočila pažnja na međuigru, interakcije i proživljavanja protagonista. Vrlo rijetko tu pravocrtnost razbijaju analepse – Louisova prisjećanja adolescentske ljubavi, koje su stilski izvedene u tipičnoj dolanovskoj nadrealnoj maniri, kojom naglašava emocionalnu uzburkanost lika te pokušaj iznalaženja smiraja u sretnijoj prošlosti. Zbog ograničenoga prostorno-vremenskog opsega radnje te naglaska na sadašnjem trenutku, bitni aspekti priče ostaju neizrečeni ili nedorečeni. Malo toga saznajemo o prošlosti likovi, naravi njihovih odnosa prije Louisova odlaska, poticajima da napusti obitelj, ali je istaknuta njegova vrlo oskudna komunikacije tijekom godina izbivanja. Za pretpostaviti je da Dolan ne želi ulaziti u prošlost kako bi naglasio disfunkcionalni i otuđeni obiteljski kontekst u sadašnjosti, ali i kako bi više angažirao gledatelja da promišlja o odgledanome. Međutim, navedeno nije osobito urodilo plodom. Film je odveć nedorečen i plošan, posebice likovi i odnosi među njima, koji su ostali nedovoljno profilirani. Glasne verbalne eskapade, inače karakteristične za redateljeve filmove, ovaj put ostaju bez učinka: one su samo bučne i prazne te zbog repetitivnosti nakon nekoga vremena postaju izrazito zamorne.
I u ovome ostvarenju Dolan je potpuni autor – redatelj, scenarist, montažer, producent, no uočljivo je discipliniranje njegova ornamentalnog i samosvjesnog redateljskoga rukopisa: nema toliko wongkarwaijevskih usporenih snimaka, naglašenih svijetlih boja i dinamične montaže pa cjelina djeluje donekle smirenije. Ipak je i dalje primjetno korištenje nekih od njegovih zaštitnih znakova, poput ekstenzivne uporabe krupnih kadrova, slikarskih elemenata u kompoziciji kadra i općenito pomnoga komponiranja istih sa specifičnim uokvirivanjem protagonista, kojima naznačuje narav odnosa među njima, kao i znakovito korištenje pop glazbe. Nažalost, i unatoč solidnoj glumačkoj postavi, cjelina je ostala odveć beskrvna i nedorađena.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. travnja 2017.
