Nasilje naše svakidašnje
Trampolin, red. Katarina Zrinka Matijević
-
Je li prva odrednica svijeta u kojem neposredno, turbulentno živimo – nasilje? Je li nasilje danas oko nas prisutnije negoli ikada prije? Jednako ono vidljivo kao i ono strukturalno – a za koje Slavoj Žižek kaže da je sastavni dio vladajućeg, neo-liberalnog kapitalističkog poretka – očitovanje sile i moći premrežava sve naše životne svjetove. Nije li nasilje zapravo dijelom ljudske prirode, i to otkako je svijeta i vijeka? Čini se, dojam da je danas nasilje prisutnije negoli nekada jest stoga što nam društvo spektakla namah i bez vremenskog odmaka servira slike trenutačne prisutnosti i transparentnosti zla.
O nasilju ne treba šutjeti. Treba ga (raz)otkriti, prikazati (i prokazati). No, je li to dovoljno? Barem kao mali korak u njegovu prevladavanju. Niti hrvatski igrani film posljednjih godina ne libi se prikazivati nasilje, i to u onoj temeljnoj instanci svake zajednice – u obitelji. Bilo je zapaženih djela, koja su prepoznale i publika i kritika. Možda najeksplicitnije prikaze grafičkog nasilja – inkorporirane u svojevrsni žanr thrash-horora – vidjeli smo u filmu Lukasa Nole Šuti (2013). No posebice je u tom trendu zanimljiva još jedna činjenica. Naime, i žene u hrvatskom filmu uključile su se u struju gotovo naturalističkog prikaza zlosilja. Čini se da je i to neki način emancipacije feminina Drugog na ovim prostorima. O tomu svjedoče, recimo, dugometražni prvijenci Ivone Juka, precijenjeni Ti mene nosiš (2015), te puno uspjeliji Ne gledaj mi u pijat (2016) Hane Jušić. Pritom, mora se reći da je u tim ostvarenjima mnogo dojmljivije prisustvo tzv. mentalnog nasilja. Ipak, ti filmovi svojom vizurom kao da pucaju od želje da razotkriju sav fatalni Id, latentno prisutan u patrijarhalnoj obitelji.
Dugometražni prvijenac Katarine Zrinke Matijević Trampolin (2016) u tom je smislu tematska nadogradnja gore spomenutih naslova. Naime, dok su u gore navedenim primjerima žene bile te koje su, uglavnom, trpjele nasilje, ovdje su One te koje će preuzeti inicijativu u svoje ruke (i šake!). Mala Lina (Franka Mikolaci) tek je krenula u školu, a njezina će se socijalizacija odmah suočiti s najtragičnijim nasiljem, onim svoje Majke. Helena (Lana Barić) rastavljena je, samohrana majka koja u svom stresnom okružju rada u Hitnoj pomoći ne uspijeva pomoći sebi u/i svom odnosu s djetetom. I dok Lina uživa jedino u trenucima svog odlaska na trampolin u društvu bake (Asja Jovanović), Helena će je u živčanim ispadima šaketati i udarati njezinom glavom o stol. Na trampolinu, pak, Lina će steći i najbolju prijateljicu, sedamnaestogodišnju Niku (Tena Nemet Brankov). Potonja tamo radi sa svojim podosta starijim dečkom (Igor Kovač). Istodobno bježi iz škole, a to predstavlja nepremostivi problem za njezinu prezaposlenu majku (Nina Violić), poslovnu ženu iza koje također stoji neuspjeli brak. I dok Nika pokazuje otpor autoritativnoj i nasilnoj majci putem nesputanog prepuštanja seksualnom avanturizmu, Lina će pobjeći od kuće. Njezin će muškarac-utješitelj biti ujak joj Ivan (Frano Mašković), čije će priče i dječja zaigranost zapravo kriti nesigurnog samca koji često zaviruje u čašicu.
Odlaskom u dječji dom, Linina će se pripovijest ispreplesti i s trećom osobom u ovom nesretnom trijumviratu žena koje traže svoje mjesto pod suncem. (Odgajateljica (Marija Tadić) i svojim će imenom, Nikolina, spojiti Niku i Linu!) I četrdesetogodišnjakinja je, saznajemo, dijete iz disfunkcionalne obitelji. Otuda se u njoj javlja strah od ponovne trudnoće nakon dva prethodna pobačaja. Iako ima sve preduvjete – stan, posao i brižnog muža – pita se ima li smisla donositi djecu na svijet. Ovako ispričana pripovijest sliči na svojevrsni omnibus. I doista… čini se kako Trampolin i funkcionira kao niz odvojenih priča o tri žene raznih dobi, a koje vezuje posvemašnje nesnalaženje u okružujućem, nasilnom svijetu. Takvom dojmu pridonosi i to da Nikolina i Nika zapravo niti ne dolaze u dodir, a seksualna otvorenost jedne suprotstavljena je popriličnoj hladnoći i rezigniranosti one druge, starije.
Iako su sva tri nosiva lika potencijalno vrlo zanimljive osobe, u razvoju filmske priče Katarine Zrinke Matijević ne dolazi do realizacije njihove kino-punokrvnosti. Naime, svemu tome pridonosi kako napadno histerična gluma tako i nejasnoće u narativnom slijedu koje nižu groteskno tragične događaje, a ne uspijevaju uspostaviti bilo kakvu dulju konzistentnost interakcije između likova. Primjerice, Nika nagovara Linu da policiji prizna majčino nasilje, a potencijalno najzanimljiviji trenutak takve odluke – sam iskaz! – jednostavno je izostavljen. Takova eliptičnost stvara i rez u fabularnoj koherentnosti, a preodgajanje se njezine Majke svodi na nemušte dijaloge i sukobe s vlastitim bratom. Slično, Nikolinin se odnos s mužem ne razvija dalje od škrto izrečenih metafora i prispodoba o životu kao stalnoj brodskoj kalvariji, u kojoj je njezin strah od potomstva zapravo paranoja koja ostaje slobodnoletećem praznom slutnjom. Nikino pak nokautiranje majke u boksačkom dvoboju ostat će bez razrješenja, tek uz kozerijsku primjedbu dečka: „Sada si ista kao ona.“ Nadalje, prijavljuju li se članovi obitelji međusobno za obiteljsko nasilje? Jer, upravo će Helenin brat, želeći navodno spasiti Linu, to učiniti. I ovaj će moment dodatno oslabiti dijegetsku strukturu i učiniti je pomalo – iskonstruiranom.
Ipak, gdje leže glavne zamjerke igranom kino-prvijencu Katarine Zrinke Matijević? Prije svega, autori filma nisu uspjeli ispričati svoju provokativnu pripovijest na fabularno uvjerljiv način. Gluma je, rekoh već – izuzimajući malu Franku Mikolaci – teatralna, neurotično-histerična, a svi se likovi doimaju bolesnima. No, socijalni okvir za to ne čini se sugestivnim. I dok se nekada nasilje u domaćim filmovima vezalo uz ozbiljne socijalne probleme, nezaposlenost i beznadnost oko gole egzistencije, ono se ovdje pojavljuje u luksuznim kućama i stanovima. Može li se s takvim traumama doista i suosjećati? Jest, ima u današnjem stresnom svijetu podosta motiva i razloga za provale bijesa i neuroza, ali je li to i otponac opipljivog, tjelesnog nasilja? Ne nudi li ukupna socijalna patologija hrvatskoga društva i države neke uvjerljivije uzroke za fizičko i mentalno nasilje nad svima? Jer, kako inače tumačiti da smo i dvije dekade nakon Rata još uvijek duboko u njemu, a predsjednica svako malo paradira pred medijima s puškom u ruci?
Znam, znam… ozbiljni su to problemi, a pristup njima stvar je osobne licentia poetica. Pomalo iznebuha ostvaren happy end priče stoga djeluje – nestvarno. Sve to čini Trampolin tek poluuspjelom parabolom o slobodi u kavezu. Na početku smo skočili do samog plavetnila, a onda smo (bezbolno!) aterirali u filmsku zbilju. No, je li to doista zbilja koja prekoračuje granice artefakta? Iskreno, sumnjam…
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 4. travnja 2017.
Piše:

Krivak