Filmski desetobojac

Diana Nenadić, Silvestar Kolbas, Tanhofer, Hrvatski filmski savez, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Zagreb, 2016.

• Kada su knjige u pitanju, pretežno se zapostavlja urednikov rad na knjizi. Iskusni je urednik nevidljivi suautor, on je pojedinac koji knjizi daje dodatnu čar, no sve se zasluge ponajčešće pripisuju autoru, a urednikov se rad zanemari. Za nevidljivost su najzaslužniji upravo urednici jer njima nije do samopromocije nego im je stalo da knjiga u konačnici bude zaokružena i smislena cjelina. Nedavno je Diana Nenadić u suradnji s Nenadom Polimcem uredila impozantnu monografiju Berković (Hrvatski filmski savez, 2016) o Zvonimiru Berkoviću (1928-2009), dok je sa Silvestrom Kolbasom uredila jednako vrijednu monografiju Tanhofer (Hrvatski filmski savez, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, 2016) koja je posvećena životnom radu i djelu Nikole Tanhofera (1926-1998).
  
  Nikola Tanhofer je bogatu filmsku karijeru započeo kao snimatelj, a prvi angažman na igranom filmu odradio je snimajući film Zastava (Branko Marjanović, 1949), nakon čega je snimio filmove Plavi 9 (Krešo Golik, 1951), dugo zabranjivani Ciguli Miguli (Branko Marjanović, 1952), Sinji galeb (Branko Bauer, 1953) i Opsada (Branko Marjanović, 1956). Kao redatelj, Tanhofer je debitirao naslovom Nije bilo uzalud 1957. godine, a 1958. godine režira srednjemetražni igrani film Klempo i dugometražni igrani film H-8… koji je posve zasluženo dobio odlične kritike i po kojem je bio i ostao najpoznatiji u širem filmskom smislu (u oba je filma za kameru bio zadužen Slavko Zalar). Osim što je bio aktivan kao snimatelj i poznat kao redatelj sklon inovacijama i upotrebi raznih tehničkih sredstava, Tanhofer se okušao u scenarističkim vodama, predavao više kolegija na studiju Filmsko snimanje u sklopu Akademije dramskih umjetnosti, napisao više stručnih članaka, 1981. godine objavio knjigu Filmska fotografija, dok mu je knjiga O boji izašla posthumno 2000. godine.
  
  U monografiji nijedna Tanhoferova djelatnost nije zapostavljena – u dvadesetak tekstova obuhvaćeni su njegovi kratkometražni, srednjemetražni i dugometražni igrani filmovi, dokumentarni filmovi, snimateljski i predavački rad, a uvršteno je i nekoliko njegovih tekstova. U tekstu Knjiga snimanja iz 1945. ili kako sam prvi put omirisao barut detaljno opisuje svoje djetinjstvo, mladost i filmske početke, a ujedno izlaže osobno viđenje protagonista koji su se slučajno ili namjerno (s)našli u filmskim vodama nakon 1945. godine; u tekstu Profesija – ratni snimatelj Tanhofer daje korisne upute, dvanaest snimateljskih zapovijedi snimateljima koji se tek počinju baviti složenom snimateljskom djelatnošću, dok u tekstu Filmski kiklop iliti sintetički čovjek koncizno piše o ulozi redatelja i snimatelja tijekom nastanka filma, koliko je zapravo redatelj (ne)važan jer u cijelom procesu važnu riječ imaju producenti, glumci, pomoćnici i, na kraju krajeva, montažer: „Redatelji koji su počeli kao snimatelji uglavnom su rijetko postizali značajnije uspjehe. Poznavanje tehnologije, čini se, više im je smetalo nego koristilo. Pametan snimatelj, kad se nađe u ulozi redatelja, vrlo brzo shvaća kako je malo važna, za opći uspjeh filma, neka sjena ili oblak u gornjem lijevom kutu kadra. Zbog toga će biti spreman na mnoge kompromise, upravo u likovnoj komponenti filma.“ (211.)
  
  Tekstovi suradnika ne razlikuju se međusobno samo po tematici, nego i po načinu pisanja – prevladavaju znanstveni i objektivni tekstovi, no ima i subjektivnih, osobnih radova, a takve su tekstove napisali pretežno oni koji su s Tanhoferom bili u prisnijim odnosima. Dragan Jurak pisao je o pozitivnoj recepciji drame Nije bilo uzalud, dok je Slaven Zečević pomno analizirao stilske značajke istoga naslova. Stipe Radić pisao je o Klempi, Tanhoferovom drugom igranom filmu koji je bio namijenjen djeci i mladima; Jurica Pavičić o Tanhoferovom trećem igranom film H-8… koji je zbog moderne teme i izvedbe (u vremenu kad su prevladavali partizanski filmovi i ekranizacije književnih djela) polučio najveći uspjeh kod publike i koji danas, kad je hrvatski film u pitanju, mnogi filmofili i filmolozi u anketama svrstavaju u sam vrh. Osim što opisuje pretežno pozitivnu recepciju kritike i publike, Pavičić je u svom tekstu podrobnije analizirao žanrovske odrednice H-8… te objasnio zašto se taj naslov ubraja u više žanrova (triler, film katastrofe i film detekcije).
  
  Zbog velikog uspjeha H-8… drugi su Tanhoferovi filmovi neopravdano bili i ostali u sjeni toga naslova pa se o njima manje pisalo, a i danas se u manjoj mjeri spominju dok se govori o Tanhoferovom životnom radu i djelu, no ta se velika pogreška ispravlja upravo ovom monografijom. Tako Nenad Polimac piše o značajkama spaghetti vesterna u filmu Dvostruki obruč (1963), Silvestar Mileta izlaže o recepciji filma Sreća počinje u 9 (1961), Silvestar Kolbas piše o kratkom igranom filmu Ogledalo (1955) Ante Babaje kojega je snimio Tanhofer, Damir Radić dotiče se modernizma i utjecaja francuskog novog vala u filmovima Osma vrata (1959), Svanuće (1964) i Tanhoferovom posljednjem igranom filmu Bablje ljeto (1970). Tanhoferovi dokumentarni filmovi također nisu ostali nezapaženi – o njima je pisao Juraj Kukoč, dok je Petar Krelja napisao osobniji tekst o Tanhoferovom snimateljskom radu na filmu Recital (1972) za čiji je scenarij i režiju zaslužan upravo Krelja. Enes Midžić raspisao se o počecima studija Filmsko snimanje, objašnjavajući pritom što je prethodilo nastanku studija, kakav je Tanhofer bio kao predavač te kako su ga doživljavali studenti i kolege.
  
  Pored iscrpnih i zanimljivih tekstova kojima se sustavno razlaže Tanhoferova svestranost, monografija Tanhofer obogaćena je novinskim isječcima i fotografijama autora – bit će korisna i početnicima i upućenim gledateljima jer sadrži pregršt informacija o vrhunskom filmašu čije su mnogobrojne sklonosti pretežno bile uspješno realizirane. Posljednji tekst čini emotivni nekrolog Zvonimira Berkovića koji je bio Tanhoferov blizak prijatelj te suradnik na Akademiji dramske umjetnosti, ali i tijekom rada na filmu (Berković je, uz novinara Tomislava Butorca, bio scenarist filma H-8…): „Nikola Tanhofer nedostižni je filmski desetobojac, s tim da je u većini disciplina bio hrvatski prvak, a u nekima i rekorder.“ (288.)
  
  Sveukupno gledano, monografija Tanhofer zaokružena je cjelina u kojoj su ispravljene određene greške – pisalo se o Tanhoferovim glavnim, ali i marginaliziranim djelima, nije zanemarena nijedna djelatnost tog cijenjenog filmskog radnika koji je film kao medij duboko razumio, promišljao i (pro)živio.
  
  © Miroslav Cmuk, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2017.

Piše:

Miroslav
Cmuk