Mato Lovrak oduvijek je bio pisac povezivan s izrazito socijalno angažiranom tendencijom, neupitne realističke provenijencije, s dječjim junacima lociranima u srca svekolikih pustolovnih predznaka u stvarnosnom miljeu, te simplificiranog i akcentuiranog didakticizma, no pod svim tim površinskim slojevima omniprezentno tinja izrazito egzaltirana, gotovo podsvjesna idealistička naklonost piščeva ka formaciji svojevrsne prosvjetiteljske, ultimativno etične duševne homeostaze, ponajčešće nastanjene upravo u domeni imaginarnog realizma a najvidljivije u njegovom čuvenom inzistiranju na sretnim završecima, kao i općenitoj auri elementa sentimentalne naive u djelima, čime fiksna Lovrakova determiniranost realizmom postaje modificirana – isti postavljajući u kategoriju oksimoronskog idealističkog realizma.
Stoga i više nego veseli činjenica da je ekipa filma Anka, rađenog prema Lovrakovu romanu Anka Brazilijanka, prepoznala ovu zatomljenu no tinjajuću književnikovu kvalitetu te svoj uradak infuzirala dozom prirodno uklopljene špekulativne fikcije. Opora grubost svakodnevice (težak život siročeta Anke – od sirotišta preko nemilosrdne joj i neželjene skrbnice do raznolike karakterne plejade radnika i vlasnika ciglane) ravnotežu pronalazi upravo u čudesnom – i to onom šume. A „Anything can happen in the woods”, kaže i stih ekraniziranog mjuzikla Roba Marshalla U šumi (Into the Woods, 2014).
Aćimovićeva pak Šuma postaje ne samo svojevrsna mitska slavenska lokacija svekolikih kripto-terestrijalaca – od divova i vilenjaka do malevolentnijih metamorfoziranih bića, teriantropskih mjenjolikih poput žena-guja (a Anka poput kakve Snjeguljice koja od zle maćehe utočište pronalazi kod radnika – patuljaka, među kojima je i Brazilijanac – Ljutko), nego i arhetipsko bajoslovno mjesto samospoznaje i iscjeljenja, prirodno svetište i mizanscena za otkrivanje područja nesvjesnog poradi primanja na uvid važnih životnih očitovanja.
Pritom redatelj i njegov tim realiziraju naslov raskošne produkcije, vizualno visokih standarda, s okom za estetiku i iskoristivost nađenih lokacija – kako arhitektonskih, jednako i same prirode; ipak ne nedostaju manjkavosti poput neujednačena i nekoherentna ritma, preuredna knjiškog govora (stare boljetice domaćeg filma), ali i sporadično neodgovarajućeg kalkulantskog castinga, redom međunarodnih glumaca (od posve nepotrebnog angažmana sporednih Nikole Koje i Vuka Kostića, preko shvatljivijeg deus ex machine upravo tako zvučnog imena poput Šerbedžijina – trojca za koji se dojam stječe da filmom prošetavaju, do nogometne zvijezde Erica Cantone koji je kao izbor potpuno promašen), kojim se vjerojatno željela postići šira gledanost i uspjeh (zato u dvostrukoj ulozi briljira uvijek izvrsna Linda Begonja te naročito otkriće i prava zvijezda filma, neposredna Anđela Ramljak).
Problem je i pristajanje na nedovoljno ludično i nedovoljno radikalno, pitomo bezubo zašećerivanje namjesto referencijalnog preispitivanja i uslojavanja – redom stavke su zbog kojih se gubi inicijalna potentnost realizacije i nažalost u nepovrat odlazi mogućnost stvaranja onog posebnog trenutka katarzične sućutne čarolije, jungovskog tajanstva sudjelovanja prave filmske bajke koja bi porukom o bitnom očima nevidljivom (do srži pokvarena gospoda, grubijani zlatnog srca) uzdigla i gledatelje u domenu duše.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2017.
