Čini se da mainstream Hollywood još uvijek donekle zazire od ozbiljnoga tretiranja queer problematike, koja je svoju punu afirmaciju doživjela unutar nezavisne produkcije koja se ne zamara pretjerano koliko će film dolara zaraditi na kinoblagajnama i kakvu će publiku na projekciju privući. Nakon Planine Brokeback (2005) Anga Leeja tek je Mjesečina (Moonlight) Barryja Jenkinsa, primjerice, uspjela postati ozbiljan pretendent na Oscara u kategoriji najboljega filma te se postaviti kao jedini pravi konkurent razvikanom i precijenjenom mjuziklu La La Land Damiena Chazellea. Dok se Ang Lee bavio dekonstrukcijom američkih graničarskih mitova, ruralnom homofobijom i autohomofobijom te anakronošću kaubojskih maskulinističkih mitova u kojima su njegovi protagonisti bili uhvaćeni, Jenkinsov predmet razmatranja je odrastanje afroameričkoga dječaka u oporom okruženju nasilne urbane džungle Miamija. Standardni set tematsko-motivskih preokupacija o odrastanju sagledan je kroz prizmu neuklapanja u rodne stereotipe okruženja te shvaćanje vlastitoga (homo)seksualnog identiteta. Navedeno Mjesečinu izdvaja iz korpusa djela koja se bave iskustvima afroameričkoga odrastanja, premda redatelju ne bi škodio hrabriji i izravniji tretman problematike jer gledajući film, ne možete se oteti dojmu da ga je pomalo bilo strah radikalnije zagrebati u problematiku.
Film je strukturiran kao triptih te prati protagonista kroz tri razdoblja njegova života – osnovnoškolsko, srednjoškolsko te odraslo. Narativni segmenti nazvani su njegovim nadimcima ili imenima: Little, Chiron, Black. Prvi dio postavlja kontekst za razvoj priče – Mali (Alex Hibbert) je introvertiran dječak koji izgledom i ponašanjem odudara od rodnih stereotipa afroameričkog okruženja pa je često predmetom ismijavanja i zlostavljanja vršnjaka. Nakon jedne takve situacije pronalazi ga lokalni diler droge Juan (Mahershala Ali), što rezultira dugogodišnjim prijateljstvom. Spomenuti element je bitan jer Mali dobiva u njemu i njegovoj djevojci Teresi (Janelle Monae) alternativnu obitelj kao protutežu samohranoj majci Pauli (Naomie Harris), koja se sve više odaje narkoticima. Prvi dio tako postulira priču o postajanju svjesnim osamljenosti, izoliranosti, nepripadanja te stvaranja zametka drugosti. Jenkins navedeno eksplicira standardnim motivom sportske igre: protagonist se na nogometu među vršnjacima ne uklapa, osjeća se kao strano tijelo u stranom prostoru.
U središnjem se segmentu Chiron (Ashton Sanders) nalazi u srednjoj školi te postaje dodatno introvertiran, što mu stvara neprilike kako među vršnjacima tako i u savladavanju gradiva, dok Paula sasvim posrće pod teretom ovisnosti. Teška životna situacija podcrtana je prizorima u obiteljskom domu, neprestanim lutanjima protagonista i zlostavljanjima u školi. Ujedno je posrijedi i razdoblje seksualnoga buđenja, kada Chiron doživljava svoje jedino seksualno iskustvo. Treći dio odvija se u Atlanti, nakon što je protagonist izašao iz popravnoga doma te čini reinvenciju sebe. Postaje ono što je nekada bio njegov prijatelj Juan, ali je vrlo distanciran u odnosu s drugim ljudima. Kroz sva tri dijela provlači se lik njegova jedinoga prijatelja Kevina s kojim u završnici doživljava svojevrsnu katarzu.
Nije teško zaključiti da Mjesečina nastoji postulirati razvojnu naraciju koja će pratiti sve nedaće odrastanja protagonista, koji se razvija s obzirom na vlastiti psihološki stratum te odnose s okolinom u kojoj je uronjen. Njegovu introvertiranost redatelj tumači kao rezultat potiskivanja zbog osjećaja da je drugačiji od vršnjaka, napose u kontekstu rodnih stereotipa i seksualne orijentacije. U prikazu odrastanja afroameričkoga dječaka Jenkins se služi standardnim setom već viđenih motiva, pa da je djelo lišeno problematike potiskivanja i suočavanja sa seksualnim identitetom te da nije zanimljivo vizualno oblikovano, ne bi u tolikoj mjeri bilo originalno. Od same priče, mnogo je zanimljivija egzekucija materijala. Potisnutost protagonista tako korespondira sa sporim ritmom filma te izbjegavanjem fabularnih vratolomija te melodramatičnih prizora.
Tijekom gotovo dva sata malo toga se događa, pa brojni bitni događaji koji imaju funkciju usmjeravati i motivirati ponašanje i djelovanje protagonista nisu prikazani (primjerice, popravni dom) nego se tek u pozadini naslućuju preko utjecaja na kasniju egzistenciju lika. Jednostavno pratimo nizove interakcija te problemskih situacija u kojima se Chrion nalazi pa je naglasak stavljen na studiju karaktera, odnosno vrlo intiman portret protagonista i njegovih najdubljih proživljavanja. Stoga pojedinim gledateljima ostvarenje može djelovati monotono te za nijansu predugačko, no posrijedi je svojevrsna meditacija o odrastanju koja više funkcionira na temelju onoga što je ostalo neizrečeno nego na principu same radnje.
Jenkins je doduše trebao malo više poraditi na dijalozima jer su katkada odveć televizični, što donekle uspijevaju prikriti odlične glumačke kreacije, a ne uspijeva sasvim niti izbjeći klišeje. U drugom segmentu, kada školski nasilnik navodi Kevina da pretuče Chirona, tipična je situacija u kojoj mladić mora okolini potvrditi muškost tako što zlostavlja osobu do koje mu je stalo. Iako neoriginalno scenarističko rješenje koje je već mnogo puta viđeno, prizor neposredno prije nasilnoga čina izvrsno je režiran. Nasilnik odabire žrtvu, a kamera frenetično vozi u krug, što stvara dojam mučnine i anksioznosti, podcrtavajući odnose moći koji vladaju u srednjoškolskoj zajednici.
Vizualno je djelo inventivno riješeno s obzirom na fotografiju, boje i kompoziciju kadrova, što je pojedine kritičare nagnalo da traže redateljeve uzore. Vrlo poticajan videoesej, primjerice, objavio je Indiewire u kojem Alessio Marinacci istražuje utjecaj Wong Kar-Waija (Raspoloženi za ljubav /In the Mood for Love, 2000/; 2046 /2004/) na Jenkinsovo ostvarenje, tim više što je honkonški filmaš također autor kultnoga queer filma Sretni zajedno (Happy Together, 1997). S obzirom na koloristička poigravanja, usporene snimke, senzualno postavljene kadrove, kompoziciju kadrova te glazbenu podlogu, sličnosti i utjecaji su evidentni, a time se nastoji postići učinak poetskoga. Mjesečina stoga nalikuje na sporu lirsku meditaciju o nedaćama odrastanja te suočavanja kako sa sobom tako i svojom okolinom, što u konačnici za protagonista rezultira stvaranjem zaštitnoga oklopa za koji ipak naposljetku shvaća da predstavlja nijekanje autentičnoga sebstva.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. veljače 2017.
