Dobrota i Ljepota
Dobra žena, red. Mirjana Karanović
-
„Metastaza nema. Uradićemo rekonstrukciju. Neće biti nikakvih posledica.“ – otprilike tako glasi rečenica dijagnoze što ju liječnik izriče dok pregledava dojke protagonistice filma Dobra žena (2016). Dojke su onaj ikonički moment kojim film započinje i završava. One poput kakvog prelijepog krajobraza čine filmski svijet boljim negoli bi on bio po svojoj sumornoj pripovijesti. Redateljski prvijenac Mirjane Karanović doista priča o jednoj dobroj ženi. Toliko Dobroj, da gotovo ne možemo povjerovati da ona uopće postoji. I to kako u stvarnosti, tako i u simboličkom imaginariju civilizacije na ovim prostorima. Doista, postoji li žena koja je u stanju prijaviti istražiteljima svog supruga, kojeg voli i s kojim ima djecu, te koji joj pruža sigurno utočište doma? Na ovoj nemogućoj premisi Mirjana Karanović gradi svoju, rekao bih, utopijsku filmsku storiju. Utopijsku? Jer, budimo realni, zahtijevamo ono nemoguće.
Autorica filma tumači Milenu, dobroizgledajuću ženu koja je prešla svoju pedesetu. Uz supruga Vladu (Boris Isaković), uspješnog građevinskog poduzetnika, živi u golemoj kući negdje u predgrađu Beograda. S njima su još srednjoškolka Katarina i sin Miloš, kojemu je dom tek usputna stanica u njegovim avanturama. No ovu, nazovi, idilu narušava najstarije dijete u obitelji. Nataša (Hristina Popović) konceptualna je umjetnica koja je napisala i jedan kritički esej o stvarnosti srpske države, te postaje persona non grata za ovdašnje državne medije, lezbijka za tabloide, te biva odbačena i od glave obitelj, oca Vlade. (Ko-scenarist filma, Stevan Filipović uporabio je opet isti motiv iz svog posljednjeg filma, sjajne drame o tinejdžerima, Pored mene /2015./ a ista glumica p/r/okazuje patrijarhalni milje današnje Srbije i njegovu fašistogenost!)
Milena se suočava s dramatičnom spoznajom da nosi tumor u lijevoj dojci. U želji da nekako zatomiti tu usudnu činjenicu, ona pokušava fingirati normalnost u svakodnevnom životu. I dalje s puno ljubavi grli i ljubi svog muža i djecu, sprema im odjeću i obroke, poduzima se velikog čišćenja u kući i ponaša se kao da se ništa nije dogodilo i da je, naizgled, sve onako kako bi i trebalo biti. Međutim, jednim će nas detaljem autorica upozoriti što se zapravo krije iza takove fingirane idile. Prvo od dva prikazana Milenina vođenja ljubavi s Vladom pokazuje koliko je zapravo ona u toj seksualnoj situaciji podčinjena svome mužu. Sugestija je te sekvence-kadra da je ona tek pasivni primatelj seksa. Vladino dahtanje supostavljeno je s njezinom nijemom recepcijom, bez nježnih riječi. Ta seksualna slika na neki će način biti agensom daljnjih zbivanja. Prilikom spomenutog velikog čišćenja, Milena pronalazi i staru VHS-kasetu. Nakon idiličnih kadrova iz mladosti, slijedi rez na video-zabilješku u kojoj ona prepoznaje Vladu i njegove prijatelje u ratnim uniformama. Nijemom ukočenošću, Milena saznaje da je njezin suprug učinio nešto jezivo i – neoprostivo. U tom se trenutku ruši cijeli njezin svijet. Kako je Milena kućanica, koja nosi tri ugla kuće u kojoj živi, ovi će se kućni temelji fatalno uzdrmati. Također, sve više indikacija u njezinoj okolini ukazuje na to da je njezina obiteljska idila bila tek fantazma izrasla na patrijarhalnim običajima zajednice.
Cijeli je postav filma Mirjane Karanović iskazan u njegovu naslovu. Tko je Dobra žena? Svaka je žena dobra žena, ako se podredi svom Gazdi/Vlasniku, pardon, Mužu. U suprotnom, ona više nije Dobra. Dapače, ona postaje kurvom, vješticom ili, lezbijkom, poput društveno stigmatizirane Nataše. Kroz cijeli niz takovrsnih indikacija pokazuje se koliko je autoričin film ženski. (Mnogi bi možda radije koristili pridjev feministički.) Sama se ženskost pokazuje naznakom Ljudskosti te posljedično i neke Univerzalnosti. U tom je momentu sadržana najveća vrlina filma, ali i potencijalne dramaturške mane. Jer, muškarci koji se pojavljuju u filmu redom su stereotipni: ili drčni nacionalni ratnici, ili ženskari, ili pak beznadežni alkoholičari. Čak će se i Katarinin dečko, koji se isprva čini pristojnim mladićem, pokazati uspaljenikom! Također, prilozi koji se vrte na televiziji poprilično šablonski prikazuju koliko je, zapravo, anti-ratni diskurs u Srbiji feminine provenijencije. No, da se ovdje ipak upitam: jesu li tek Žene u crnom jedine glasnogovornice savjesti Društva. Ili je u tome popriličnu ulogu imao i transparentan i jasan Beogradski krug? Naravno, ovi tek retorički upiti pokreću moguću raspravu o tezičnosti filma.
Ostavljajući ta pitanja po strani, kako je redateljski uobličen prvijenac Mirjane Karanović? Bez dileme, radi se o uspjelom Bildungs-filmu. Jer, doista protagonistica Dobre žene prolazi kroz osebujno odrastanje, kroz svojevrsnu Paideiu. U jednoj sekvenci, a nakon suočavanja sa spoznajom o suprugovoj ratnoj prošlosti, ona će usuditi usprotiviti muškom razgovoru o životnoj istini. Naspram Vladina stereotipa o životnoj školi, Ona će progovoriti o važnosti knjige, škole i učenja. Koliko je to simpatično i naivno, ali doista Iskreno i Zbiljski! Prvi put kod Milene se dogodi samouspostavljanje ženskog Subjekta diskursa. Ne, ne radi se ovdje tek o feminističkoj gesti, već baš o Bildungs-efektu (da parafraziram ovdje Brechta). Stoga će i druga filmska sekvenca vođenja ljubavi biti još indikativnija. Vlada će, uzjahavši sada već znano bolesnu Milenu, svršiti za ciglih pola minute, bez riječi i bez poljupca. Ovdje je već i vizualno naznačen motiv njezine pobune, ali i odluke da u svojoj kući izvrši čišćenje. Nakon toga, slijedi i dramaturški vrlo predvidljiva sekvenca u kojoj se Vlada rješava svog potencijalnog prokazivača, alkoholnog ovisnika Dejana (tumači ga dosta sugestivno Bojan Navojec). I onda se dešava ono što spominjemo na početku ovoga napisa. Ali i sve dileme oko toga koliko je to moguće i zbiljski ostvarivo. Može li ovdašnja žena prokazati muža zbog ratnog zločina? I koliko je to žena doista učinilo? (Ne govorim o prijavama protiv bračnog zlostavljanja i prebijanja žena u vezama.)
Umjetnička je i ljudska poruka Dobre žene Mirjane Karanović jasna i sugestivna. Filmski, ona ostaje unekoliko patetična. Ipak, držim da se radi o uspjelom prvijencu. Zasigurno, on ne dosiže domet redateljskih ostvarenja – ovdje njezina ko-scenarista – Stevana Filipovića o patrijarhalnoj fašistoidnosti sredine u kojoj živi, primjerice iz Šišanja (2010). Treba gledati Dobru ženu, kako zbog njezine Dobrote tako i zbog Ljepote nemoguće poruke, u njoj sadržane.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 8. veljače 2017.
Piše:

Krivak