Nakon što su dodijeljeni Zlatni globusi na kojima je La La Land Damiena Chazellea (Ritam života) osvojio nagrade u svih sedam kategorija u kojima je bio nominiran, postavivši time rekord kao film koji je pokupio najveći broj spomenutih nagrada, uz dodatak svih mogućih i nemogućih hvalospjeva kritike te rekordnih četrnaest nominacija za nagradu Oscar, pitate se zasigurno oko čega je stvoren taj silni hype. Treba krenuti određenim redom. U situaciju kada se visokobudžetni Hollywood iscrpljuje u nemaštovitim stripovskim ekranizacijama, suvišnim prepravcima, rebootovima i spin offovima, stvarajući sulude fabularne kombinacije, tržišno je iskustvo pokazalo da posljednjih godina mnogo bolje prolaze srednje ili niskobudžetni naslovi koji ipak donekle nastoje, ako već ne ponuditi originalnost, onda je barem fingirati. La La Land upravo je takvo djelo, koje sa svojim budžetom od tridesetak milijuna dolara nije preskupo, a ima mladu i perspektivnu ekipu kako ispred tako i iza kamere. Redatelj Chazelle istaknuo se vrlo dobrim Whiplashom (2014), a Emma Stone i Ryan Gosling glumački su miljenici kako kritike tako i publike te dovoljno simpatični da mogu utjeloviti jedan sveamerički ljubavni par.
Redateljeva fascinacija glazbom i likovima koji su gotovo fanatično predani svojim glazbenim uvjerenjima nastavlja se i u ovom djelu. Napose je to vidljivo u liku Sebastiana (Ryan Gosling), samo što je cijela situacija dodatno pojačana jer umjesto glazbene drame Chazelle je gledateljima odlučio ponuditi pravi mjuzikl u kojem protagonisti pjevaju i plešu svoj put kroz tegoban i katkada turoban život. Staromodan okvir dorađen je suvremenim poticajima u dosluhu s postmodernim poigravanjima. Stroga narativna linearnost se sporadično dokida da bi se naglasile različite perspektive te raskorak između stvarnosti i fantazije, a cjelina vrvi intertekstualnim referencama na žanrovsku klasiku.
Tu dolazimo do druge bitne činjenice. La La Land ne počiva toliko na originalnosti i inventivnosti, koliko na postupku, recimo, inventivnoga rekreiranja jer je posrijedi djelo koje se obilno koristi strategijama pastiša, a preuzimaju se stilske i svjetonazorske žanrovske premise mjuzikla iz razdoblja klasičnoga Hollywooda. Riječ je o jednom od žanrova koji je obilježio spomenuto razdoblje te je predstavljao možda njegov najeskapističiji proizvod. Mogućnost da neko vrijeme provedete u mraku kinodvorane s nasmiješenim protagonistima koji naokolo pjevaju i plešu nekada se činila kao vrhunska prilika da zaboravite na sve probleme ovoga svijeta. Nakon silnih društvenih i političkih kriza šezdesetih godina prošloga stoljeća te pojave Novoga Hollywooda takav koncept mjuzikla više nije dolazio u obzir. Predstavljao je anakroni podsjetnik na sve ono što se Hollywoodu počelo zamjerati, a i kome je više bilo do pjesme i plesa kada se stvarni svijet počeo raspadati i drastično mijenjati. Stoga možete postaviti pitanje kako sada odjedanput, u drugom desetljeću dvadeset i prvoga stoljeća takva pomama za jednim mjuziklom? Bilo je i u prethodnih nekoliko desetljeća pokušaja da se žanr revitalizira (Evita Alana Parkera, 1996; Chicago Roba Marshalla, 2002; Jadnci Toma Hoopera, 2012), ali su manje ili više ostali komercijalno i/ili umjetnički neuspješni.
Kako bismo dobili odgovor na netom postavljeno pitanje, trebamo doći do treće bitne činjenice, koja je društveno i kulturno uvjetovana. La La Land nastao je u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ekonomska i politička nesigurnost metastaziraju svijetom te kao odgovor na takvu situaciju ovo ostvarenje može djelovati kao savršeno naručen proizvod. U svijetu u kojem populizam i ksenofobija jačaju, Chazelleov je film društveno, kulturno i politički sasvim irelevantno djelo. Ono ne propituje, ne subverzira, ne potiče na promišljanje ili razmatranje. Time ne želim reći da je posrijedi ziheraški produkt čiji se autori eventualno boje pokazati ikakav angažman jer bi to donekle zahtijevalo i sasvim drugačiju premisu na temelju koje je film mogao biti građen. Više je stvar u tome da njih to osobito niti ne zanima jer žele nostalgično evocirati jedan svijet koji se nestao u nepovrat, ali ga istodobno povezati sa suvremenošću. Priča se odvija u današnjem Los Angelesu s protagonistima koji su nalik na potencijalne gledatelje te ih podjednako muči raskorak između (ne)ostvarivosti njihovih snova i krute stvarnosti.
La La Land je stoga romantična posveta koju Hollywood ispisuje sam sebi, smještena u grad onih koji traže slavu i uspjeh te se žele producirati pred reflektorima javnosti. Nije teško uočiti da je priča puna stereotipa. Mia (Emma Stone) želi postati slavna i uspješna glumica, a radi kao konobarica. Da ironija bude veća, kafić se nalazi u studijskom kompleksu Warner Brosa, koji sam po sebi predstavlja imitaciju i kič pa time možda i drugorazrednost njezinih pohabanih snova. Sebastian je zagriženi jazz glazbenik, koji želi otvoriti jazz klub u koji nitko neće dolaziti, a mora svirati klavijature u bendu koji travestira jazz naslijeđe. Njegova frontmana Keitha glumi glazbena zvijezda John Legend, inače poznat po vrlo sladunjavim ljubavnim pjesmuljcima. Temeljna svađa Mije i Sebastiana pak predstavlja fabriciranje problema jer mu zamjera što je navodno iznevjerio svoje snove.
Film je, budimo realni, precijenjen, no posrijedi je sasvim korektno ostvarenje. Vizualno je dopadljiv, scenografski i kostimografski doveden do savršenstva, songovi su prijemčivi te odaje dojam da se pazilo na svaki detalj. Cjelina je skladno postavljena te je narativno zanimljivo posložena, s krajem koji iznevjerava gledateljeva očekivanja, što predstavlja osvježenje. Također, lišen je kičeraja i pretjerane patetike, što, treba se priznati, nije malo postignuće.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. veljače 2017.
