Izuzetni će leševi piti mlado vino

Transmania, omnibus

• 
  
  Za prikazivanje hrvatskog omnibusa Transmania na 14. Zagreb Film Festivalu tražila se karta više. Kako i ne bi kada se čak petnaest hrvatskih redatelja upustilo u igrani eksperiment na poziv producenta i autora koncepta Davida Lušičića, inače voditelja zagrebačkog izložbenog prostora Greta. Vjerojatno je poruka o korištenju nadrealističke igre za formalni okvir omnibusa bila dodatni okidač koji će pojačati zanimanje publike za provokativni projekt. Provokativni utoliko što nadrealistička doktrina ni danas ne prestaje intrigirati kulturnu javnost, neovisno o mjestu i kontekstu, i gotovo devet desetljeća od njezina formuliranja. Na početku omnibusa njegov najupečatljiviji lik (igra ga Frano Mašković) govori o matematici i probijanju kodova, dok pažljivijeg gledatelja priprema za monstruoznu igru slučajnosti. Uvodni dio, naime, ide na dušu njezina producenta i autora koncepta, bez obzira na to kako će se dalje razvijati kreativni potencijal pozvanih redatelja. Ideja da se svaki od pozvanih autora veže na prethodni petominutni (otprilike) filmski komad, nakon što je vidio njegovu posljednju minutu, zvuči izazovno i obećavajuće. I marketinški učinkovito! Međutim, je li društvo zagrebačkih redatelja bilo doraslo umjetničkoj doktrini izuzetnih leševa (Le cadavre exquis) s kojom je Lušičić privukao njihovu pozornost? Jesu li njihovi prethodni opusi barem malo mirisali na snove koji se novcem mogu kupiti? (Hans Richter je 1947. realizirao sedmodijelni onirički omnibus Dreams that Money Can Buy u kojem je okupio zvučna imena nadrealističkog pokreta – Maxa Ernsta, Fernanda Legera, Mana Raya i Marcela Duchampa.)
  
  Jedini manični hrvatski nadrealist Dalibor Barić nije dobio poziv za sudjelovanje u tom hrvatskom igranom eksperimentu. Vjerojatno zbog toga što je njegova filmska naracija bremenita opskurnim asocijacijama i nerazumljiva prosječnom posjetitelju kinodvorana. Pa čak i kada se okreće formi igranog komada, Barić se s jednakim žarom koristi slučajnostima te proizvodi zamršene oniričke kodove. Dobar primjer je njegova četrdesetominutna posveta petom, nikad održanom festivalu GEFF-a (Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji, 2015.). Označio ju je kao igrani film te je na 24. Danima hrvatskog filma primio nagradu za scenarij i zvuk. Lušičićev projekt je pokrenut tri godine prije Barićeva igranog eksperimenta. Što se pak tiče ostalih – pozvanih – sudionika nitko unatrag nekoliko godina nije gajio posebnu sklonost nadrealističkim igrama, uz izuzetak Matanićeva kratkometražnog Tuluma (2009), pa kratkometražnog naslova Da je kuća dobra i vuk bi je imao Hane Jušić, prikazanog na istom festivalu na kojem je bila nagrađena Barićeva igrana posveta GEFF-u te košmarnog dugometražnog komada Filipa Šovagovića Visoka modna napetost iz 2013. Projekt Transmanije je rijedak hrvatski poziv na iskušavanje nadrealističke doktrine koja u medijskom smislu nije imala jačeg odjeka na domaćem tlu. Doduše, protusloviti bi mogli dobri poznavatelji antikolektiva Gorgone koji je antiumjetničku mantru u šezdesetima prošloga stoljeća izgradio na apsurdu ili nadrealističkoj šifri par excellence. Premda izrazito nekrofilne orijentacije Gorgonina se lepeza afiniteta širila i na susrete filmskih istraživača (GEFF-ovaca). Zbog sličnih polazišta – o ništavilu, smrti umjetnosti, radikalnim mjerama itd. – neki su njezini članovi svesrdno pomagali festivale neprofesijskog filma, kao članovi žirija ili organizacijskog odbora (Josip Vaništa, Radoslav Putar).
  
  Prve dvije sekvence Transmanije koju potpisuju Sara Hribar (prvu) i Zvonimir Jurić (drugu) ni najmanje nisu bile na tragu nadreralističkog rukopisa kakav bi se očekivao, sudeći po pompoznoj najavi omnibus metode od strane njezina producenta. I prva, o pokušaju dvostrukog preljuba, i druga, o prekidu ljubavne veze, djeluju poput školskih vježbi. Jurićeva je intrigantnija premda je realizirana uz minimalna sredstva, statičnom kamerom iz unutrašnjosti automobila i dobrim poznavanjem mađarskog jezika glavne protagonistice (Csilla Barath Bastaić). Tek s trećom, četvrtom i petom sekvencom koje potpisuju redom Ivan Sikavica, Petar Orešković te Ivan Salaj Transmania ponire u zonu opskurnih strasti SM orijentacije, swingera i kanibalizma. Treba vjerovati da su spomenuti redatelji vidjeli samo minutu prethodnog materijala prije nego su krenuli u realizaciju kratkih autorskih priča, jer navedene omnibus karike djeluju poput dobro uštimanog i unaprijed dogovorenog ritma bizarnih sadržaja. Tri sekvence pod maskama – o seksualnim afinitetima kobasičara iz Đakova te razmjeni parova – doista su provokativne i odlična su marketinška mjera za oglašavanje nekonvencionalnog filma iz Hrvatske. Priče o scenama bizarnog seksa pod maskama (5. sekvenca), psećoj ogrlici oko vrata Milivoja Beadera (3. sekvenca) i kolektivnog masturbiranja (14. sekvenca u režiji Bobe Jelčića) poticali su maštu posjetitelja prije festivalske premijere hrvatskog omnibusa na Sarajevo Film Festivalu. Po dobrom hrvatskom običaju, tri su redatelja ipak zadržali formu vizualne pristojnosti i nisu se upuštali u detalje.
  
  Četrnaesta sekvenca Bobe Jelčića, pred sam kraj nadrealističkog lanca, najradikalnija je u pogledu opskurnih radnji. U njoj će glumac Goran Bogdan s nelagodom dijeliti psihozu kolektivnog samozadovoljavanja. Za obavljanje delikatnog posla prijatelj mu je obećao platiti petsto kuna. Bizarna scena s pojedincima koji u polumraku masturbiraju ispred postera s razgolićenim modelima te čekaju na svoj red u krevetu s mladom ženom klimaks je nadrealističkog lanca u Lušičićevoj produkciji. Pretposljednja sekvenca od samog je početka građena voajerski. Počinje s naglaskom na drugi plan – iz unutrašnjosti radnje prijatelj promatra prijateljsko preuzimanje Bogdanove djevojke, uz zvučnu podršku radijske emisije (vrlo vjerojatno) u kojoj dobar poznavatelj astronomije govori o kanibalizmu među zvijezdama. Potom slijedi prepoznavanje dvojice protagonista, kratak razgovor te ponuda za bizarni posao na gornjem katu. (Radnja u kojoj se dogovara posao zagrebačka je galerija Greta, Lušičićev realni poslovni prostor sa širokim izlozima na zagrebačku Ilicu. Izlozi su svojedobno pariškim nadrealistima služili kao prozori u paralelne svjetove. U Jelčićevoj sekvenci u nekoliko se navrata kroz izlog radnje vidi naopako okrenuti kotač bicikla na postamentu, općepoznati simbol za Duchampov ready-made.)
  
  Šestu sekvencu potpisuje Hana Jušić. U nju je pobjegao Frano Mašković nakon swingerskog debakla iz prethodne sekvence u režiji Ivana Salaja. U šestoj karici omnibusa Mašković nastavlja bježati, ovaj put pred uvrnutom susjedom koja ga je zamolila da iskuša njezino brašno. Dramaturški se razvija glumčevim upadom u susjedin stan, prosutim brašnom te simboličnom smrću nakon što je pokušao izaći kroz prozor zaključanog WC-a. Zaključala ga je uvrnuta susjeda (igra je Marina Redžepović). Šesta se karika posve dobro veže na prethodne tri pod maskama ili swingerske karike. Potom slijedi eksperimentalni dio koji potpisuje Tanja Golić (8. sekvenca), svojevrsno glumčevo uskrsnuće kako bi u sljedećim omnibus karikama nastavio bježati, najprije pod redateljskom palicom Dalibora Matanića (10. sekvenca), a potom Sonje Tarokić (11. sekvenca). Osma bi karika bolje pristajala rukopisu Dalibora Barića nego što je legla redateljici Golić. Ona je više od pet minuta kupala Maškovića u plitkoj, zasoljenoj vodi – na podlozi od sivih granitnih kocaka, uz bljeskove sunčeve svjetlosti. Njegov će bijeg završiti u roditeljskom domu, u krevetu uz nešto povišenu tjelesnu temperaturu (karika Sonje Tarokić), nakon što je odigrao uspješnog menadžera koji jednom rukom drži volan automobila, drugom telefonira i veliča svoj poslovni uspjeh te usput pregazi mladu biciklisticu i, dakako, bježi s mjesta nesreće (karika Dalibora Matanića).
  
  Neki će kritičari zbog sekvenci sa swingerima i grupnom onanijom Lušičićev omnibus uspoređivati s brutalnom poetikom Gaspara Noéa. Međutim, nadrealistički mozaik je bliži drugom francuskom redatelju – bliži je poetici Leosa Caraxa u naslovu Holy Motors iz 2012. U njemu glumac Denis Lavant izmiče publici, tumačeći različite uloge, čak simbolično umire kao Mašković u Transmaniji. Konstruiran poput omnibusa francuski je komad bio svojevrsna posveta nadrealističkom pokretu. Od činjenice da je bio sniman na različitim pariškim lokacijama pa do filmske mjere s međučinom, kao izravnom asocijacijom na dadaistički pokret u okrilju kojega je potekla ideja surealizma. Istodobno, hrvatska je Transmania daleko od apsurda na Caraxov način. Zbog činjenice što većina petominutnih priloga djeluje školski, poput akademskih vježbi. Jer je dobar dio glumačkih rola u njima neuvjerljiv i nategnut. Jer se u istom planu neće pojaviti više od dva lika, što je standardna boljka hrvatskog filma, neovisno o tome je li u fokusu kratki metar ili dugometražni naslov...
  
  Poziv na nekovencionalno filmsko druženje domaće je redatelje trebao stimulirati za kreativnu vježbu izvan strogih uzusa igranog metra. Bila je to prigoda za iskušavanjem začudnog filmskog ornamenta. Svatko od pozvanih autora mogao je u sebi osloboditi niske ili sirove filmske strasti. Pojedinci su čak bili u prigodi promijeniti vlastiti stil i počiniti krimen u tom smislu. Čini se da je nadrealistička igra bila pretežak zadatak za skupinu pojedinaca koji se, uglavnom, drže sigurnih okvira (vlastitih stilskih) te ih ne žele ili nemaju snage lomiti. Među intrigantnijim filmskim karikama je 12. sekvenca u režiji Vlatke Vorkapić u kojoj pedikerka s maskom na licu obrađuje različita stopala i sluša priče njihovih vlasnika. Prijelomna faza je njezin posljednji klijent koji čita sudbinu iz stopala i nagovara je neka mu pokaže svoje stopalo. Gatanje iz morfologije stopala nije daleko od nadrealističke igre, neovisno o tome što je sekvenca konvencionalno napravljena. Ako je poštovala pravila igre, njezina redateljica nije mogla znati ono što će pažljiviji gledatelj uočiti znatno ranije, u šestoj sekvenci, i eventualno zapamtiti za kasnije. Naime, uvrnuta susjeda iz filmske karike Hane Jušić stopalom će sakupljati brašno po podu koje je nepažnjom prosuo glavni lik omnibusa Frano Mašković. Kao da je prva redateljica (Hana Jušić) na daljinu inicirala filmsku anegdotu o stopalima druge redateljice (Vlatka Vorkapić) šest sekvenci kasnije. U nadrealističkim igrama koincidencije su uobičajeni elementi slagalice.
  
  Njih će detektirati pojedinci koji ne mare za filmske konvencije, bez obzira na to je li ih skupina hrvatskih redatelja uspješno ili manje uspješno zaobišla. Svi su oni bili pozvani – pozvao ih je producent Lušičić – na ispijanje mladog vina prema inicijalnoj poetskoj igri nadrealista na osnovu koje je bizarna umjetnička metoda dobila svoje ime. Izuzetni će leševi piti mlado vino (Le cadavre exquis boira le vin nouveau) sintagma je koja ponešto govori o hrvatskoj omnibus maniji. Osim što je (sintagma) futuristički položena u njoj se skriva i kondicional.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 31. siječnja 2017.

Piše:

Željko
Kipke