Suputnik na putu odrastanja

Feljton Film i društvo – Obrazovni film za djecu

  • Profesor Baltazar

    Zacijelo više nema nikakvih sumnji glede uloge filma u obrazovanju djece, zamalo od najranije dobi a svakako tijekom osnovnoškolskoga razdoblja. Pritom percipiramo dvije osnovne razine dodira djece sa primjerima sedme umjetnosti. Osnovna je svakako obiteljska razina, odnosno uloga roditelja u dostupnosti i odabiru djela raznih filmskih vrsta i rodova. Pritom je jasno da su sredstva koja se rabe televizijski kanali, DVD i video formati te kino prikazivanje. U drugoj, institucionalnoj razini skrb za filmsko obrazovanje djece odnosi se na djelatnike vrtića ili škole, a uporaba se sredstava također podvrgava razmeđi osobnoga odabira učitelja u suglasju s djecom i institucijom. Ujedno, potrebno je naznačiti da u vrtiću prevladava zabavni predznak primjene filmskih materijala, dok se u osnovnoj školi iz razreda u razred obrazovni segment filmskoga kultiviranja sve naglašenije prožima sa zabavnim, da bi ga u nizu primjera čak i potpuno nadvladao – poglavito pri upoznavanju s vrstama poput dokumentarnog filma ili adaptacija književnih djela.

    Ne treba zanemariti da je film kao obrazovni čimbenik dijelom medijske kulture koja je pak sastavnica gradiva hrvatskoga jezika. No film u osnovnoj školi može biti i dijelom drugih nastavnih predmeta. Tako prije svega razna dokumentarna i igrana ostvarenja mogu postati poput povijesnoga izvora ili odnosa fikcijskoga i interpretacije povijesnoga u predmetu povijest. Osim toga, biografski filmovi o glasovitim svecima, znanstvenicima ili umjetnicima mogu postati podatnim uvidom u životopise i djelatnost pojedinaca, pa se mogu rabiti i u vjeronauku, likovnoj, glazbenoj i tehničkoj kulturi, te podjednako u fizici, kemiji, matematici i drugdje. Takva je mogućnost disperzije filma u osnovnoškolskoj nastavi nažalost prečesto sputana izvedbom temeljnoga nastavnoga programa u kojem rijetko postoji vremena za interpretativna proširenja te je čak i u hrvatskome jeziku medijska kultura, pa samim time i film, svedena tek na najnužniju razinu. Međutim, valja napomenuti i da se u obrazovnim procesima apostrofiraju filmski rodovi poput animiranoga, lutkarskoga, dokumentarnog, ili igranog filma dok se eksperimentalni film zamalo uopće i ne spominje, čime se zapravo zanemaruje ne samo njegov značaj već i sve ostale forme prožetosti eksperimentalnoga s dokumentarnim ili igranim.
    Lolek i Bolek
    Razloge početne prevlasti animiranoga i lutkarskoga filma svakako iznalazimo u dječjim psihičkim sklopovima predadolescentnog naraštaja. Njihova edukativna uloga poklapa se s razvojem djece i predstavlja vrstan otponac percepciji pokretnih slika, odnosno slika uopće. Jasno je pritom preklapanje lutkarskoga filma s dječjim zanimanjem za lutke ili bilo kakve raznovrsne igračke, a nepobitan razvoj imaginacije potiče i stvaralaštvo. Kod animiranoga filma dječja se recepcija čini tek neznatno drugačija. Antropomorfnost i karikaturalnost likova animiranoga filma predznak su dječjega ranoga apstrahiranja slikovnoga materijala, filma kao medija obrazovnih i kulturnih procesa, te i razumijevanja svijeta što ih okružuje. Animirani i lutkarski film su tako dio općega umjetničkoga i pripovjednoga okružja djece koji se sasvim skladno uklapa u medije slikovnica, bajki, basni ili pak karikaturalnoga stripa primijenjenoga dobi. Dakako, pritom je nužno izmaknuti još uvijek prečestome uopćavanju animiranoga filma ili stripa kao disciplina namijenjenim mlađim naraštajima koje bi se trebale prevladati upoznavanjem s drugim filmskim oblicima ili književnošću, uopćavanju koje ih nastoji marginalizirati ili čak otpisati iz sukusa relevantnih formi umjetničkoga izražavanja, a njihove odraslije poklonike svrstati u red nezrelih.
    Vlak u snijegu, red. Mate Relja
    Obrazovni programi vezani uz medijsku kulturu hrvatskoga jezika u nižim razredima osnovne škole podastiru niz izdašnih primjera animiranoga i lutkarskoga filma, s naznakama prema igranome filmu te u četvrtome razredu i dokumentarnome. Primjerice, od filma Vau Vau Borisa Kolara preko Pale sam na svijetu Marije Jović i Sonje Fabrio pa sve do djela Dušana Vukotića, Borivoja Dovnikovića, Aleksandra Marksa ili pak Zlatka Grgića učenik se nenametljivo upoznaje ne samo s jezikom i zakonitostima animiranoga filma već i s znamenitim djelima Zagreb filma čiji značaj se ne iscrpljuje ni nakon više desetljeća od nastanka. Uz domaće serijale poput Profesora Baltazara vidljiva je uloga i svjetskih znamenitih ostvarenja poput Loleka i Boleka, Toma i Jerryja ili Mickeyja Mousea, a ne treba zanemariti ni značajnu ulogu nijemoga igranoga filma. Poglavito naslova vezanih uz Charlieja Chaplina kao rani otponac promišljanja uloge i vrijednosti igranoga filma. Pritom, zamalo začudno ni novijim naraštajima nikakvu ulogu ne predstavlja odmak nijemoga filma od zvučnoga, jer je dječji opažajni sklop nepobitno prilagodljiv i na nijemi kao i na crno-bijeli film.
    Tko pjeva zlo ne misli, red. Krešo Golik
    U trećem se razredu pojavljuju i hrvatski igrani filmovi za djecu duljega trajanja poput Vlaka u snijegu Mate Relje, a u četvrtom Vuk samotnjak Obrada Gluščevića ili Družba Pere Kvržice Vladimira Tadeja, a njihov već klasičan status u domaćoj kinematografija podcrtavaju i filmske i pripovjedne vrijednosti kao i moralno-emotivni kontekst značajan u odgoju i obrazovanju naraštaja. U četvrtome se razredu naznačuju i sastavnice dokumentarnoga filma, a pomak filmskih vrsta i rodova tijekom nižih i prema višim razredima osnovne škole je poput filmskoga pretapanja. Ako su se temeljne zakonitosti filmskoga jezika i priče blago najavljivale kroz niže razrede, u višima one postaju i modelom osnovne percepcije filmskoga djela. Primjerice, razrada filmskih planova ili rakursa je otponac mogućega sveobuhvatnoga pristupa nekome ostvarenju, mogućnost jasne gradacije, vidnoga opažaja, odnosno gledanja nekoga naslova, emotivnoga odnosa prema njemu te posljedično, ali i najrjeđe, čak i u kasnijoj dobi, njegova promišljanja. Zbog toga nas ne mora čuditi da u višim razredima osnovne škole medijska kultura hrvatskoga jezika apostrofira značajne hrvatske i svjetske filmove širega raspona, pa ne iznenađuje ni prikazivanje igranih filmova kao što su primjerice Breza Ante Babaje ili Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika, pa ni dokumentarnih poput Od 3 do 22 Kreše Golika, Druge Zorana Tadića ili Ratni reporter Silvestera Kolbasa. Upravo netom navedeni dokumentarni filmovi dijelom su gradiva osmoga razreda, a nepobitno je da im se može pridružiti i čitav niz dokumentarnih filmova vezanih uz povijesnu građu dostupnim na raznim web stranicama i poglavito na Youtubeu. Iznova ću se osvrnuti na nedostatak naznaka o eksperimentalnome filmu čime bi se svakako produbila dječja predodžba o širokome rasponu filmskih vrsti i rodova te usustavio još jedan nivo apstrahiranja filmskoga djela.
    Ratni reporter, red. Silvestar Kolbas
    Ne treba pritom zaboraviti ni filmska ostvarenja koja su oblikovala sama djeca kao iskaz stvaralačkih potreba primjerenih naraštaju. No nužno je napomenuti da takva djela nisu sastavnicom temeljnoga osnovno školskoga programa. Ako pak postaju školski radovi dijelom su izvannastavnih aktivnosti i ovise o mogućnostima i htijenjima pojedinih škola, ili većim dijelom nastaju tijekom filmskih tečajeva i u filmskim klubovima, pa su i izvan školske aktivnosti. Nema nikakve sumnje da su područja pristupa filmu neograničena i ne iscrpljuju se jednoznačno ni tijekom obrazovnih procesa pa ni u mogućnosti vlastitoga sagledavanja. Povelik broj radova na temu uloge filma u obrazovanju djece ni u jednome primjernu nije nijekao potrebu sedme umjetnosti u dječjem razvoju. Međutim precizno je razlučena potreba svrhovitoga odabira filmskih djela s naznakom da se ne može zanemariti ni ogroman broj naslova čije filmske, moralne ili društvene vrijednosti nisu dijelom institucionalnoga obrazovanja, ali postaju dijelom dječjega razvoja putem kina, televizije ili drugih masovnih medija. Upravo stoga poslužit ću se riječima doktorandice zagrebačkoga Filozofskog fakulteta Ane Markotić iz vrsnoga teksta Film u nastavi medijske kulture: „Kod djece je potrebno osvijestiti čin filmskog stvaralaštva koje učitelj treba postaviti u istu razinu kao i literarno, likovno i glazbeno stvaralaštvo. Treba poticati pisanje osvrta o filmu s obilježjima kritičkog promišljanja i argumentiranja, što treba biti iznad dosadašnjih uobičajenih konstatacija „sviđa mi se“ ili „ne sviđa mi se“. Samo tako u budućnosti ćemo formirati mladu osobu sa zadovoljavajućom filmskom pismenošću, odnosno kompetentnog filmskog gledatelja. Sociološkim pristupom učitelj treba postupno uvoditi djecu u svijet razumijevanja filma, s djecom razgovarati o ulozi filma u društvu kako bi dijete osvijestilo da je film dio društva.“

    S druge strane, ne treba zaboraviti na animirani, lutkarski, igrani, dokumentarni, pa i marginalizirani eksperimentalni film potiču raznovrsne kognitivne procese i u najboljem slučaju mogu unaprijediti i psihički i emotivni sklop pri obrazovanju djece. Ipak kakva god da uloga filma u obrazovanju može biti, ne smije se zanemariti činjenica da mora počivati u egzistencijalnome sukus djeteta temeljenome na obiteljskome.

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
    17. prosinca 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir

kritike i eseji