Odnos prema invalidnosti kao slika društva

Feljton Film i društvo – Invalidnost u hrvatskom filmu (4): Prolaz za Stellu, red. Ljiljana Šišmanović; Lijepo mi je s tobom, znaš, red. Eva Kraljević; Kakva si s parama, red. Rasim Karalić; Skrivena strana medalja, red. Antonia Dubravka Carnerud

  • Prolaz za Stellu, red. Ljiljana Šišmanović

    Kad se temom invaliditeta bave autori dokumentarnih filmova, bez iznimke je riječ o angažiranim ostvarenjima koja s manje ili više uspjeha istodobno funkcioniraju na tri razboja, tri razine. Na jednoj su razini posrijedi prikazi intimnih stanja osoba pred kamerama, njihovih suočavanja s vlastitim invalidnostima, postupnog prevladavanja trauma i prihvaćanja dominantno tjelesnih a u neusporedivo manjoj mjeri mentalnih disfunkcionalnosti, zbog čega filmovi nerijetko funkcioniraju kao posve neposredne i vrlo intrigantne psihološke drame. Na drugoj je razini riječ o oslikavanju obiteljskih drama hendikepiranih osoba, manje ili više tezičnih situacija i možebitnih lomova unutar njihovih obitelji kroz koje se također često profiliraju psihološke drame s manjim ili većim brojem likova. Na trećoj je razini, očekivano, izuzetno bitan i ponekad presudan socijalni kontekst, prikaz načina na koje uže ili šire društvene zajednice reagiraju na osobe s invaliditetom, koliko ih i kako prihvaćaju, je li to prihvaćanje samo formalno ili i suštinsko, svodi li se sve tek na zadovoljavanje političke korektnosti i uvjetno rečeno neizbježnog stupnja civiliziranosti, podjednako u odnosu prema hendikepiranim osobama kao i u izgradnji njima za život neophodne infrastrukture, ili je ipak posrijedi iskreno prihvaćanje i integriranje invalidnih osoba u društvo, bez zadrške i samo pukog zadovoljavanja forme. Sve te razine međusobno su čvrsto i neraskidivo isprepletene, uzajamno su ovisne i pretaču se jedna na drugu, može se reći da funkcioniraju kao tri međusobno zrcalna ogledala, pa je tek sagledavanjem svih njih moguće stvoriti pravu i cjelovitu sliku, trodimenzionalni prikaz položaja invalidnih osoba u društvu, istodobno na mikrorazini i u sklopu cjelovit(ij)e socijalne slike.
    Prolaz za Stellu, red. Ljiljana Šišmanović
    Sve navedeno izuzetno se plastično elaborira u doksu Prolaz za Stellu autorice Ljiljane Šišmanović iz 2014. godine, emotivnoj i vješto kombinacijom arhivskih obiteljskih filmova i dokumentarnih snimaka realiziranoj storiji o trinaestogodišnjoj zagrebačkoj djevojčici iz naslova koja boluje od teške cerebralne paralize praćene tumorom kralježnice, stenozom jednjaka i teškom mentalnom retardacijom. Gotovo pune tri godine prošlo je od trenutka u kojem je autorica Ljiljana Šišmanović na Radiju 101 prvi put čula istup Stellinih roditelja, ogorčenih jer im susjedi godinama ne dopuštaju prolaz kroz dvorište s kćeri, zbog čega je moraju na rukama nositi i u kolicima spuštati niz 35 stepenica, do završetka rada na filmu tijekom snimanja kojeg se unatoč autoričinim nadanjima baš ništa nije promijenilo nabolje. Štoviše, još se i pogoršalo, jer je tijekom te tri godine Stella narasla a zdravstvene tegobe su joj se pogoršale, pa je i skrb o njoj u vrijeme premijere filma bila još teža, dok je sasvim lako pretpostaviti kakvo je stanje u vrijeme nastanka ovog teksta. Da nevolje budu veće, susjedi koji su pred kamerama zastupljeni s nekoliko izmijenjenih glasova, jer nisu željeli otvoreno iznijeti svoje stavove, čitavo vrijeme kao protuargumente navode arogantnost supružnika a osobito oca, navodno zategnute odnose u obitelji pa čak i buku koju djevojčica zbog svog stanja proizvodi. No oko kamere Davora Borića u Stellinoj obitelji većinom bilježi izraziti sklad, kao i ljubav i požrtvovnost kojima se i njezini roditelji i brat i sestra odnose prema klinki, baš kao što se s mnogo pažnje, obzira i požrtvovnosti prema njoj ophode i u odgojno-obrazovnoj ustanovi za hendikepiranu djecu.

    No onda slijedi iznenađujući epilog u kojem doznajemo da su se roditelji pola godine prije završetka filma razveli, što je veliki kontrast u odnosu na sve prethodno viđeno, a taj kontrast u razgovoru nakon premijere upriličene u zagrebačkom KIC-u nije mogla objasniti ni autorica. Postoje dvije mogućnosti, ili da su se svi neprekidno pred kamerama pretvarali i glumili obiteljsku idilu, što bi donekle vrlo nategnuto išlo u prilog stavovima susjeda no što je manje vjerojatno, ili da je razvod iznuđen upravo pokušajem da se susjede odobrovolji i prema njima problematičnog oca makar formalno ukloni sa scene. U prilog tome govori i majčin telefonski razgovor s nekim od susjeda u završnici, u kojem kao ključni argument za dobivanje dozvole prolaza kroz dvorište navodi upravo razvod odnosno odlazak oca. No hladnoća i odbijanje s druge strane ostaju nepromijenjeni, pa je tjeskobni kontekst mizantropije i ljudske bešćutnosti dodatno naglašen.
    Lijepo mi je s tobom, znaš, red. Eva Kraljević
    Za razliku od takvog pesimističnog prikaza u boljem slučaju licemjernog a u gorem izrazito nehumanog odnosa prema hendikepiranima u njihovu najbližem socijalnom okruženju, doks Lijepo mi je s tobom, znaš Eve Kraljević nudi neusporedivo optimističniju, vedriju i humaniju sliku prihvaćanja invalidnosti i u užem obiteljskom krugu hendikepirane osobe, i u njezinu širem okruženju. Posrijedi je izuzetno pozitivno ostvarenje kojim dominiraju ljubav, međusobno razumijevanje i altruizam, predočeni na neposredan i emotivan način, i u kojem su naznake možebitne, dijelom davne a dijelom tek povremene drame, prisutne tek u tragovima. Oni se mogu nazrijeti u riječima same autorice koja pripovijeda u offu, te iz povremenog ponašanja i određenih reakcija ljudi iz najbližeg obiteljskog okruženja Mije Kraljević, autoričine starije sestre koja pati od Downova sindroma. Eva Kraljević doks konstruira kao naglašeno pozitivističko djelo kojim dominiraju podcrtavanje i afirmiranje humanih i u pravilu dirljivo intimnih aspekata života u obitelji s hendikepiranom osobom, života u koji upravo ta hendikepirana osoba unosi zasebnu vedrinu, duh, senzibilitet i humor.

    Film koji je nastajao čitavih deset godina predstavlja svojevrsni kolaž materijala snimljenog tijekom tog razdoblja, uz dodane isječke iz arhivskih obiteljskih filmova, a u fokusu je dakako storija o odnosu dviju sestara, vrlo senzibilne, domišljate i zaigrano lucidne Mije te racionalne i dominantno samoanalizi posvećene Eve. Njezina samoanaliza zapravo je preispitivanje vlastitih stavova o Miji i svoje relacije prema njoj, koji su se praktički čitavog njenog života mijenjali ovisno o životnom uzrastu i stupnju zrelosti autorice. Iznimno bitna je i čitava obitelj, osobito majka u čijem se odnosom prema Miji također oslikavaju njezina raspoloženja, razmišljanja, dvojbe i brige. Iznenađuju autoričina serioznost, zrelost i promišljen pristup ozbiljnoj temi i priči, a film je i svjedočanstvo toga kako se hendikepirane osobe unatoč svim problemima koji postoje ili će se tek pojaviti, baš kao i unatoč vlastitim i širim predrasudama, mogu skladno uklopiti u obiteljske i šire društvene sredine.
    Kakva si s parama, red. Rasim Karalić
    Tamnim naličjem problema integracije invalidnih osoba u društvo pozabavio se redatelj Rasim Karalić u doksu Kakva si s parama. Njegova je protagonistica vedra, ambiciozna i opet unatoč svemu optimistična djevojka Merisha, osoba visokog stupnja invalidnosti koja bi negdje u BiH željela upisati studij, no to joj je onemogućeno na najgrublji mogući način i uz neskriveno ponižavanje. Naime, dekan fakulteta na kojem bi Merisha, djevojka bez ruku i nogu no neslomljiva duha, željela studirati njoj se otvoreno obraća riječima iz naslova te uz poruku „ne mogu te gledati“ te je tako vrijeđa i ponižava ne samo kao (nesuđenu) studenticu, nego i kao ženu i kao ljudsko biće. Dekan drži da je Merisha kao necjelovita osoba automatski i bezvrijedna, osporava joj pravo studiranja među normalnim ljudima, njegova razmišljanja i stavovi neodoljivo asociraju na nacizam, a autor pametno tom mraku kontrastira njezin osmijeh i vedar duh te spretno snalaženje u svakodnevnim poslovima. Ono što, međutim, itekako uznemirava jest da se i danas na položajima autoriteta i moći mogu zateći ljudi za koje nije nezamislivo da bi sve invalidne i u konvencionalnom smislu shvaćeno disfunkcionalne osobe mogli slati iza žice, u logore.
    Skrivena strana medalja, red. Antonia Dubravka Carnerud
    Naposljetku, u dokumentarcu Skrivena strana medalja, krajem kolovoza 2016. premijerno prikazanom u zagrebačkom kinu Europa, redateljica Antonia Dubravka Carnerud gledateljima približava lik i iznimno sportsko djelo Mihovila Španje, najtrofejnijeg hrvatskog paraolimpijca koji potpisuje scenarij filma. Unatoč dječjoj paralizi od koje je obolio sa samo šest mjeseci, Španja je na Paraolimpijskim igrama te europskim i svjetskim prvenstvima osvojio čak 26 medalja te time stekao i titulu najtrofejnijeg domaćeg sportaša uopće. Najveća vrlina razmjerno konvencionalno koncipirane i izložene iznimne biografske priče, u čijem se kreiranju autori oslanjaju i na sugovornike među kojima su i Mihovilova kolegica paraolimpijka Ana Sršen te psihologinja Mirjana Krizmanić, jest u tome što pojedinačnu storiju diže na razinu opće te progovara o problemima s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom, kojima je zacijelo i mnogo teže ako nisu uspješne i poznate poput Španje. Očekivano emotivna priča o sjajnom plivaču nije samo priča o jednoj iznimnoj sportskoj karijeri, koja na iznimnosti dobiva i zbog svih prepreka koje je uporni Španja morao svladati, nego i s jedne strane priča o nekim važnim društvenim podjelama i poremećenoj optici koja te podjele prati, a s druge o uzajamnoj solidarnosti, potpori, požrtvovnosti i prijateljstvu.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 28. prosinca 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji