Invalidnost kao stav i poruka

Feljton Film i društvo – Invalidnost u hrvatskom filmu (3): Ustav Republike Hrvatske, red. Rajko Grlić; Ničiji sin, red. Arsen Anton Ostojić; Novi dan i Slobodni, red. Tomislav Žaja

  • Ustav Republike Hrvatske, red. Rajko Grlić

    Invalidnost u hrvatskom filmu, podjednako igranom kao i dokumentarnom, ne samo u rukama manje ambicioznih i kompromisima skloni(ji)h redatelja nego i onih s izrazitijim autorskim ambicijama i artističkim pretenzijama, u pravilu je tema ili motiv za izražavanje manje ili više jasnih stavova te razvidnih poruka. Kad je riječ o dokumentarnim filmovima o ljudima s psihofizičkim hendikepima čije se svakodnevice i životne priče, ili pak određeni detalji iz njihovih života, elaboriraju pred kamerama, stavovi i poruke u fokusu uvijek se tiču (ne)razumijevanja i (ne)prihvaćanja hendikepiranih osoba od strane uže ili šire društvene zajednice, (ne)dostatka sluha za njihove potrebe kao i prilagođavanja infrastrukture tim potrebama, u pravilu naglašenog zagovora socijalne inkluzivnosti takvih osoba u svim segmentima i aspektima njihove bolje društvene vidljivosti i aktivnosti, te apostrofiranja njihove običnosti i sličnosti s nehendikepiranim osobama, najčešće kroz neposredne i naglašenije emotivne pristupe, intimnija predstavljanja njihovih karakterno-psiholoških osobina te pronalaženja dirljivijih detalja i momenata poput roditeljske i prijateljske privrženosti, (ne)realiziranih ljubavi, odnosa sa skrbnicima itd.
    Ustav Republike Hrvatske, red. Rajko Grlić
    Kad je pak posrijedi igrana fikcija, postuliranje tjelesno ili psihofizički hendikepirane osobe kao protagonista ili bitnog sporednog lika u prvom slučaju od samog početka sugerira da je pred nama neizbježni marginalac, obiteljski ili šire društveni parija koji kroz odnose ostalih likova prema njemu funkcionira kao i u doslovnom i u metaforičkom smislu najplastičniji mogući simbol otuđenosti uže ili šire obiteljske zajednice, njihove dekadentnosti, nebrige, socijalne neosviještenosti, pa i obiteljskih tajni i duhova prošlosti koji se prelamaju kroz već u startu tjeskobne, eskalirajuće dramatične i tragične te barem dijelom neizbježno i melodramske kontekste i asocijacije.

    Također, primjerice u recentnom Grlićevu Ustavu Republike Hrvatske, invalidnost važnog sporednog lika može biti ne samo na određenoj razini doslovna idejna i ideološka poruka, nego i moment groteske koja značenjski također funkcionira kao autorski stav te isto tako idejna i ideološka poruka. Prema Rajku Grliću i Anti Tomiću nekadašnji ekstremni nacionalisti, ustaše do smrti obilježeni onodobnim mržnjama i netrpeljivostima u duhu kojih su odgojili i svoje potomke, dijelom marginalce koji su mrzitelji istodobno i sami izloženi snažnoj mržnji te koji će se spletom životnih okolnosti ipak biti prisiljeni mijenjati, danas su ne samo tjelesno nekompletni ljudi potpuno nedjelotvorni te posvema ovisni o tuđoj pomoći i skrbi. Oni su prema autorima i anakroni i karikaturalni u ustrajnosti vlastitih uvjerenja koja su – naznačen je autorski stav – i dovela do njihovih tjelesnih odnosno psihofizičkih deformacija, a i pojavom su groteskni, što je pretjerano eksplicitno i nepotrebno doslovno te karikaturalno prikazano u sekvenci s preminulim protagonistovim ocem, invalidom bez nogu koji odjeven u ustašku odoru leži na krevetu dok ga ispraćaju svećenik i najbliža rodbina. Ta semantička doslovnost i idejna plakatnost, ljevičarsko izrugivanje autora desnici koja je prema njima obogaljena i svedena na više mrtvo no živo truplo bez ekstremiteta u slučaju starije generacije, odnosno na pripadnika jedne (seksualne) manjine koja mrzi drugu (nacionalnu) manjinu u mlađoj generaciji, pri čemu je ta mlađa uhvaćena u limbu istovremeno i agresivnosti i izloženosti agresiji, ozbiljan je prigovor filmu koji se najvećim dijelom temelji na isticanju opreka i njihovih suprotstavljanja i sukoba, odnosno (ne)mogućnosti prevladavanja istih.
    Ničiji sin, red. Arsen Anton Ostojić
    U drugom svježijem igranofilmskom projektu s invalidom kao protagonistom, psihološkoj drami Ničiji sin Arsena Antona Ostojića, u svakodnevici na tragičnu kob predestiniranog nekadašnjeg rockera i invalida iz Domovinskog rata Ivana Barića, njegova invalidnost znak je ne samo izražene vlastite drukčijosti i nepripadnosti, kao i s tim povezanim autodestruktivnim porivima i mentalne nestabilnosti, nego i smanjene djelotvornosti pa i disfunkcionalnosti čitavog jednog segmenta društva, onog braniteljskog označenog ratnim stradanjima i psihofizičkim traumama, s kojima se teško nosi i u regularnim okolnostima, a kamoli u trenucima kad na vidjelo počnu isplivavati mračne i kako će se pokazati kobne obiteljske tajne iz prošlosti. U tom kontekstu Barićeva se obitelj ponešto nategnuto i pojednostavnjeno može interpretirati i kao današnje hrvatsko društvo u cjelini, kao zajednica koju s jedne strane obilježava jugoslavenska prošlost u kojoj nije bilo nevinih i u kojoj su za dobrobit te zajednice podnesene određene žrtve, koje će se pak desetljećima kasnije tragično odraziti na novim generacijama. Te su generacije iz Domovinskog rata izišle kao tjelesno i neizbježno manje ili više mentalno hendikepirane, suočene sa sviješću o raspadajućim obiteljima i nerealiziranim snovima, pri čemu žrtve roditelja i njihovi grijesi ključno tragično usmjeravaju njihovo potomstvo. I Ostojićev je Ivan Barić tako simbol ne samo socijalnih, koje su u kontekstu takvih priča neizbježne i nužne, nego i idejnih i ideoloških stavova i poruka koje mogu biti manje ili više slojevite, ali uvijek djeluju možda ponajprije kao tragični agensi i simboli predodređenosti na nesretan završetak, koji gledatelj ispravno sluti od prvog trenutka.
    Novi dan, red. Tomislav Žaja
    Invalidnost je mnogo češća tema u domaćoj dokumentaristici nego u igranom filmu, pa bi se mogao steći dojam da su hrvatski dokumentaristi senzibiliziraniji za probleme tjelesno, mentalno i psihofizički hendikepiranih osoba. Autor koji se uz kontinuirano bavljenje ne samo invalidnim osobama nego i pripadnicima nacionalnih manjina u svojim dokumentarnim ostvarenjima istom tematikom nastavio baviti i u svom kino-prvijencu, fantastičnoj dječjoj mjuzikl-komediji Duh babe Ilonke u kojoj se na pozitivno infantilan, samosvjestan, autoironičan i šarmantan način fokusirao na probleme malih ali i nešto starijih Roma, jest Tomislav Žaja. Riječ je o na socijalnu, manjinsku i općenito tematiku manje vidljivih osoba senzibiliziranu filmašu u čijoj se dosadašnjoj filmografiji kao naslovi posvećeni životnim svakodnevicama hendikepiranih osoba izdvajaju dokumentarci Novi dan i Slobodni. U prvom filmu autor prati skupinu štićenika Centra za rehabilitaciju Stančić tijekom jeseni i rane zime 2012. godine, konkretno od listopada te godine do siječnja slijedeće, osoba s intelektualnim teškoćama koje isprva zatječemo u kompleksu trošnih zgrada nedaleko Dugog Sela, a o kojima skrbe fizioterapeuti i medicinske sestre.

    Štićenici Centra dijelom sufinanciranog međunarodnim sredstvima međusobno se razlikuju po stupnju invaliditeta, dobi, otvorenosti i blagoglagoljivosti, neki od njih su tu proveli desetljeća pa i većine svojih života, a kao njihova svojevrsna glasnogovornica i protagonistica doksa izdvaja se Snježana Katalinić, dosta samostalna, duhovita i ironična žena srednje dobi koja redatelja kao i gledatelje na određeni način vodi kroz film, tijekom kojeg će se svi oni preseliti u novi, funkcionalniji, uređeniji i praktičniji stambeni objekt u Zagrebu. Kroz razgovore sa Snježanom i još nekim štićenicima Žaja gledatelje postupno upoznaje s njihovim osobnostima te otkriva njihove želje, planove, ambicije i strahove, pri čemu je naglasak učinkovito stavljen na intimne priče i njihove emotivne dimenzije. Ovisno o stupnjevima invaliditeta, neki štićenici su samostalniji i slobodniji, i pred njima je kretanje u radne centre za dodatnu socijalizaciju, a neki su gotovo sasvim oduzeti i zbog toga onemogućeni u intenzivnijim međusobnim i širim socijalnim kontaktima.
    Slobodni, red. Tomislav Žaja
    Doks Slobodni u određenom smislu funkcionira kao nastavak Novog dana, njegov parnjak u kojem štićenike institucija za osobe s intelektualnim teškoćama pratimo u pokušajima osamostaljivanja na slobodi, nakon izlazaka iz institucija. Dok ih u Novom danu upoznajemo i sagledavamo dominantno iz perspektiva skrbnika, socijalnih radnika, medicinskih sestara i rodbine, u Slobodnima autor njima daje glas. Njihove pokušaje uklapanja u mikrosredine i društvo autor u filmu koji je nastajao dvije i pol godine opet predočava apostrofiranjem njihovih dirljivih i sućutnih emocionalnih i intimnih stanja, a osobe se praktički mijenjaju pred kamerama, dok se nadaju ostvarenju svojih planova i snova te dok rade na tome. Individualni pristupi hendikepiranim osobama trajno intrigiraju Tomislava Žaju, nekovrsnog filmskog aktivista koji se zalaže za što aktivnije i osmišljenije sudjelovanje zajednice u programima (re)socijalizacije invalida te za intenzivnije i dinamičnije uključivanje onih koji utječu na sudbine svih nas, pa tako i hendikepiranih, a to su državne institucije te oni koji donose zakone i osiguravaju njihovo provođenje.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji