Invalidnost kao stav i poruka
Feljton Film i društvo – Invalidnost u hrvatskom filmu (3): Ustav Republike Hrvatske, red. Rajko Grlić; Ničiji sin, red. Arsen Anton Ostojić; Novi dan i Slobodni, red. Tomislav Žaja
-
Invalidnost u hrvatskom filmu, podjednako igranom kao i dokumentarnom, ne samo u rukama manje ambicioznih i kompromisima skloni(ji)h redatelja nego i onih s izrazitijim autorskim ambicijama i artističkim pretenzijama, u pravilu je tema ili motiv za izražavanje manje ili više jasnih stavova te razvidnih poruka. Kad je riječ o dokumentarnim filmovima o ljudima s psihofizičkim hendikepima čije se svakodnevice i životne priče, ili pak određeni detalji iz njihovih života, elaboriraju pred kamerama, stavovi i poruke u fokusu uvijek se tiču (ne)razumijevanja i (ne)prihvaćanja hendikepiranih osoba od strane uže ili šire društvene zajednice, (ne)dostatka sluha za njihove potrebe kao i prilagođavanja infrastrukture tim potrebama, u pravilu naglašenog zagovora socijalne inkluzivnosti takvih osoba u svim segmentima i aspektima njihove bolje društvene vidljivosti i aktivnosti, te apostrofiranja njihove običnosti i sličnosti s nehendikepiranim osobama, najčešće kroz neposredne i naglašenije emotivne pristupe, intimnija predstavljanja njihovih karakterno-psiholoških osobina te pronalaženja dirljivijih detalja i momenata poput roditeljske i prijateljske privrženosti, (ne)realiziranih ljubavi, odnosa sa skrbnicima itd.
Kad je pak posrijedi igrana fikcija, postuliranje tjelesno ili psihofizički hendikepirane osobe kao protagonista ili bitnog sporednog lika u prvom slučaju od samog početka sugerira da je pred nama neizbježni marginalac, obiteljski ili šire društveni parija koji kroz odnose ostalih likova prema njemu funkcionira kao i u doslovnom i u metaforičkom smislu najplastičniji mogući simbol otuđenosti uže ili šire obiteljske zajednice, njihove dekadentnosti, nebrige, socijalne neosviještenosti, pa i obiteljskih tajni i duhova prošlosti koji se prelamaju kroz već u startu tjeskobne, eskalirajuće dramatične i tragične te barem dijelom neizbježno i melodramske kontekste i asocijacije.
Također, primjerice u recentnom Grlićevu Ustavu Republike Hrvatske, invalidnost važnog sporednog lika može biti ne samo na određenoj razini doslovna idejna i ideološka poruka, nego i moment groteske koja značenjski također funkcionira kao autorski stav te isto tako idejna i ideološka poruka. Prema Rajku Grliću i Anti Tomiću nekadašnji ekstremni nacionalisti, ustaše do smrti obilježeni onodobnim mržnjama i netrpeljivostima u duhu kojih su odgojili i svoje potomke, dijelom marginalce koji su mrzitelji istodobno i sami izloženi snažnoj mržnji te koji će se spletom životnih okolnosti ipak biti prisiljeni mijenjati, danas su ne samo tjelesno nekompletni ljudi potpuno nedjelotvorni te posvema ovisni o tuđoj pomoći i skrbi. Oni su prema autorima i anakroni i karikaturalni u ustrajnosti vlastitih uvjerenja koja su – naznačen je autorski stav – i dovela do njihovih tjelesnih odnosno psihofizičkih deformacija, a i pojavom su groteskni, što je pretjerano eksplicitno i nepotrebno doslovno te karikaturalno prikazano u sekvenci s preminulim protagonistovim ocem, invalidom bez nogu koji odjeven u ustašku odoru leži na krevetu dok ga ispraćaju svećenik i najbliža rodbina. Ta semantička doslovnost i idejna plakatnost, ljevičarsko izrugivanje autora desnici koja je prema njima obogaljena i svedena na više mrtvo no živo truplo bez ekstremiteta u slučaju starije generacije, odnosno na pripadnika jedne (seksualne) manjine koja mrzi drugu (nacionalnu) manjinu u mlađoj generaciji, pri čemu je ta mlađa uhvaćena u limbu istovremeno i agresivnosti i izloženosti agresiji, ozbiljan je prigovor filmu koji se najvećim dijelom temelji na isticanju opreka i njihovih suprotstavljanja i sukoba, odnosno (ne)mogućnosti prevladavanja istih.
U drugom svježijem igranofilmskom projektu s invalidom kao protagonistom, psihološkoj drami Ničiji sin Arsena Antona Ostojića, u svakodnevici na tragičnu kob predestiniranog nekadašnjeg rockera i invalida iz Domovinskog rata Ivana Barića, njegova invalidnost znak je ne samo izražene vlastite drukčijosti i nepripadnosti, kao i s tim povezanim autodestruktivnim porivima i mentalne nestabilnosti, nego i smanjene djelotvornosti pa i disfunkcionalnosti čitavog jednog segmenta društva, onog braniteljskog označenog ratnim stradanjima i psihofizičkim traumama, s kojima se teško nosi i u regularnim okolnostima, a kamoli u trenucima kad na vidjelo počnu isplivavati mračne i kako će se pokazati kobne obiteljske tajne iz prošlosti. U tom kontekstu Barićeva se obitelj ponešto nategnuto i pojednostavnjeno može interpretirati i kao današnje hrvatsko društvo u cjelini, kao zajednica koju s jedne strane obilježava jugoslavenska prošlost u kojoj nije bilo nevinih i u kojoj su za dobrobit te zajednice podnesene određene žrtve, koje će se pak desetljećima kasnije tragično odraziti na novim generacijama. Te su generacije iz Domovinskog rata izišle kao tjelesno i neizbježno manje ili više mentalno hendikepirane, suočene sa sviješću o raspadajućim obiteljima i nerealiziranim snovima, pri čemu žrtve roditelja i njihovi grijesi ključno tragično usmjeravaju njihovo potomstvo. I Ostojićev je Ivan Barić tako simbol ne samo socijalnih, koje su u kontekstu takvih priča neizbježne i nužne, nego i idejnih i ideoloških stavova i poruka koje mogu biti manje ili više slojevite, ali uvijek djeluju možda ponajprije kao tragični agensi i simboli predodređenosti na nesretan završetak, koji gledatelj ispravno sluti od prvog trenutka.
Invalidnost je mnogo češća tema u domaćoj dokumentaristici nego u igranom filmu, pa bi se mogao steći dojam da su hrvatski dokumentaristi senzibiliziraniji za probleme tjelesno, mentalno i psihofizički hendikepiranih osoba. Autor koji se uz kontinuirano bavljenje ne samo invalidnim osobama nego i pripadnicima nacionalnih manjina u svojim dokumentarnim ostvarenjima istom tematikom nastavio baviti i u svom kino-prvijencu, fantastičnoj dječjoj mjuzikl-komediji Duh babe Ilonke u kojoj se na pozitivno infantilan, samosvjestan, autoironičan i šarmantan način fokusirao na probleme malih ali i nešto starijih Roma, jest Tomislav Žaja. Riječ je o na socijalnu, manjinsku i općenito tematiku manje vidljivih osoba senzibiliziranu filmašu u čijoj se dosadašnjoj filmografiji kao naslovi posvećeni životnim svakodnevicama hendikepiranih osoba izdvajaju dokumentarci Novi dan i Slobodni. U prvom filmu autor prati skupinu štićenika Centra za rehabilitaciju Stančić tijekom jeseni i rane zime 2012. godine, konkretno od listopada te godine do siječnja slijedeće, osoba s intelektualnim teškoćama koje isprva zatječemo u kompleksu trošnih zgrada nedaleko Dugog Sela, a o kojima skrbe fizioterapeuti i medicinske sestre.
Štićenici Centra dijelom sufinanciranog međunarodnim sredstvima međusobno se razlikuju po stupnju invaliditeta, dobi, otvorenosti i blagoglagoljivosti, neki od njih su tu proveli desetljeća pa i većine svojih života, a kao njihova svojevrsna glasnogovornica i protagonistica doksa izdvaja se Snježana Katalinić, dosta samostalna, duhovita i ironična žena srednje dobi koja redatelja kao i gledatelje na određeni način vodi kroz film, tijekom kojeg će se svi oni preseliti u novi, funkcionalniji, uređeniji i praktičniji stambeni objekt u Zagrebu. Kroz razgovore sa Snježanom i još nekim štićenicima Žaja gledatelje postupno upoznaje s njihovim osobnostima te otkriva njihove želje, planove, ambicije i strahove, pri čemu je naglasak učinkovito stavljen na intimne priče i njihove emotivne dimenzije. Ovisno o stupnjevima invaliditeta, neki štićenici su samostalniji i slobodniji, i pred njima je kretanje u radne centre za dodatnu socijalizaciju, a neki su gotovo sasvim oduzeti i zbog toga onemogućeni u intenzivnijim međusobnim i širim socijalnim kontaktima.
Doks Slobodni u određenom smislu funkcionira kao nastavak Novog dana, njegov parnjak u kojem štićenike institucija za osobe s intelektualnim teškoćama pratimo u pokušajima osamostaljivanja na slobodi, nakon izlazaka iz institucija. Dok ih u Novom danu upoznajemo i sagledavamo dominantno iz perspektiva skrbnika, socijalnih radnika, medicinskih sestara i rodbine, u Slobodnima autor njima daje glas. Njihove pokušaje uklapanja u mikrosredine i društvo autor u filmu koji je nastajao dvije i pol godine opet predočava apostrofiranjem njihovih dirljivih i sućutnih emocionalnih i intimnih stanja, a osobe se praktički mijenjaju pred kamerama, dok se nadaju ostvarenju svojih planova i snova te dok rade na tome. Individualni pristupi hendikepiranim osobama trajno intrigiraju Tomislava Žaju, nekovrsnog filmskog aktivista koji se zalaže za što aktivnije i osmišljenije sudjelovanje zajednice u programima (re)socijalizacije invalida te za intenzivnije i dinamičnije uključivanje onih koji utječu na sudbine svih nas, pa tako i hendikepiranih, a to su državne institucije te oni koji donose zakone i osiguravaju njihovo provođenje.© Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 27. prosinca 2016.
Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Piše:

Grozdanić