Sjećate li se filma Bezdan (The Abyss, 1989) Jamesa Camerona, njegova najpodcjenjenijega i možda ponajboljega djela? Znanstvenik Virgil (Ed Harris) spušta se u oceansku brazdu te pronalazi novu, čini se izvanzemaljsku vrstu, koja obitava u mračnim i nepristupačnim oceanskim dubinama. Tri godine ranije Cameron je snimio odličan nastavak Scottova Aliena (Aliens, 1986) u kojem su vanzemaljska bića klasično poimana kao čudovišna i destruktivna. Alieni su često tijekom filmske povijesti bili ultimativni Drugi preko kojih su filmaši zrcalili naše anksioznosti oko bivanja samima u nepreglednim svemirskim prostranstvima, ali i od mogućeg kontakta jer bi navodno naprednija vrsta, koja ima znanja i tehnologiju da dođe na naš planet, vjerojatno bila osvajački i ratoborno nastrojena. Kada dublje zagrebete u spomenute narative, shvatite što je tu zapravo posrijedi. Nije stvar u tome da bi izvanzemaljci mogli biti ratoborno nastrojeni prema nama, koliko je riječ o projekciji naše vlastite destruktivnosti i nasilnosti na drugoga. Logika je vrlo jednostavna: u poimanju i istraživanju svemira i potencijalnoga života u njemu čovjek redovito polazi od vlastite slike i prilike te uzima sebe i Zemlju kao normu. Isto tako čovjek je vrlo ekspanzionistički i kolonijalistički nastrojen, o čemu svjedoči krvava ljudska povijest te nasilna otimačina teritorija te uništavanja cijelih kultura, koje je europski kolonijalizam potaknuo. Stoga mi neprestano doživljavamo mogućnost kontakta s izvanzemaljskom civilizacijom kao potencijalno opasnu jer mislimo da bi se naši intergalaktički susjedi ponašali jednako kao i mi.
Cameron je u Bezdanu znakovito promijenio perspektivu – njegovo je djelo bilo o pomirenju, kako rastavljenoga para znanstvenika – Virgila i Lindsey (Mary Elizabeth Mastrantonio) – tako i čovjeka i Drugoga. Alieni koje Virgil pronalazi u bezdanu miroljubivi su i žele pomoći, iako je predmet žudnje naracije da pronikne u motivaciju njihova djelovanja te otkloni sumnje u možebitno destruktivno djelovanje. Možda je manje poznato da Cameronov filma ima svoju redateljsku verziju, koja je nekih tridesetak minuta duža od inačice koja se prikazivala u kinima. Dodani materijal uključuje prošireni prizor u podvodnom svemirskom brodu u kojima vanzemaljska vrsta pokazuje Virgilu što će se dogoditi s našim planetom i vrstom ako čovjek uskoro ne promijeni svoje ponašanje. Predviđanje nuklearnoga rata i sveopćega uništenje temeljeno je na proučavanju ljudske povijesti koja je bila ispunjena razornim ratovima.
Dolazak Denisa Villeneuvea (Zatočene, Sicario) zanimljiv je suhi pandan Cameronovom vodenom spektaklu, u kojem se dvanaest svemirskih brodova naoko nasumično poraspoređuje na raznim geografskim duljinama i širinama. Navedeno je redatelju te njegovu scenaristu Ericu Heissereu (Stvor, Kad se svjetla ugase) omogućilo da prate reakcije iz različitih dijelova svijeta te iz perspektive niza vojnih i političkih centara moći koji na različite načine reagiraju na potencijalnu prijetnju. Slično kao i Bezdan, tako i Dolazak ne sagledava aliene u negativnom kontekstu. Zemljani nastoje proniknuti u razloge njihova dolaska, no oni se spuštaju na naš planet iz dobronamjernih razloga: žele nam pomoći kako bismo mi njima jednom u budućnosti mogli uzvratiti uslugu. Primjetno je da u dizajnu svemirskih brodova te izgledu vanzemaljaca Villeneuve kreće od naslijeđa B-filma: letjelice su nalik na smeđe školjke i djeluju poprilično neugledno i nesofisticirano, a sami alieni krakati su te nalik na divovske hobotnice. Ovo pastiširanje vizualnih elemenata iz drugorazrednih znanstveno-fantastičnih filmova zanimljiv je postupak jer redatelj prevrednuje njihovu ideološku potku: dok su u njima izvanzemljaci redovito bili prijeteći entitet, sada je uloga promijenjena pa se u odnosu na njih podcrtava ljudska destruktivna priroda. Čudovišni izgled Villeneuovih aliena svojevrsna je projekcija ljudskoga poimanja bića koja mogu postojati izvan našega planeta, a ovdje je njihovo ponašanje u raskoraku sa zemaljskim strahovima.
Pritom je Villeneuve odlučio koristiti reduktivan pristup, što je u kontekstu visokobudžetnoga znanstveno-fantastičnoga žanra osvježenje. Naglasak je stavljen na ideje, problematiku, likove te njihove odnose i proživljavanja. Pritom ga manje zanimaju specijalni efekti i pustolovno-akcijski segmenti. Rijetkost je danas vidjeti takav tip filma koji nije zatrpan nemaštovitom kompjuterskom animacijom i koji više pažnje posvećuje likovima i idejama, a da pritom ne zanemaruje niti vizualni aspekt, koji je brižljivo dotjeran. Pazilo se na svaki detalj u rasponu od kuće i okućnice doktorice Louise Banks (Amy Adams), što izravno korespondira s njezinom emocionalnom i egzistencijalnom situacijom, do dekora provizorne vojne baze te unutrašnjosti svemirskoga broda. Većina toga je zapravo ogoljena i minimalistička kako bi se podcrtale određene ideje i emocije, ali istodobno ne treba pretjerano odvlačiti pažnju te ima za cilj stvoriti meditativnu atmosferu. Fotografija Bradforda Younga gotovo da hvata vlagu u zraku i sugerira melankolično raspoloženje, dodatno podcrtano odličnom glumačkom kreacijom Amy Adams. Cjelina djeluje izbalansirano: temeljna narativna linija prošarana je analepsama i prolepsama, no one su pažljivo i suptilno montirane te su odmjereno uklopljene.
U znanstveno-fantastično ruho upakirana je priča o Zemlji te podjelama i komunikaciji, koja vješto povezuje privatno s globalnim. Dolazak sugerira da su zemaljci zatvoreni u svoje čahure i podjele, što je naznačeno ne samo različitim reakcijama iz brojnih dijelova svijeta na dolazak izvanzemaljaca, nego i uniformiranim, linearno-kronoloških shvaćanjem vremena i postojanja. Vrlo slično kao u ponekim Borgesovim kratkim pričama ili u Vonnegutovu romanu Klaonica 5, ovdje je vrijeme poimano kao fluidno, nelinearno, postoje možda višestruke stvarnosti i različite mogućnosti odabira, što upućuje na otklon od ukalupljenosti od koje patimo.
Slično Cameronovu Bezdanu, ovo je više film o nama te našoj prirodi i psihologiji, nego djelo o vanzemaljcima i potencijalnom susretu s njima. Posrijedi je ostvarenje o dijalogu na više razina: sa samim sobom, zemljaca i izvanzemaljaca, različitih centara moći, prirodnih i humanističkih znanosti. Ono započinje naoko vrlo konvencionalno: osobnom tragedijom Louise Banks, za koju pretpostavljamo da će biti bitna za kasniji razvoj priče. Početnu skepsu oko istrošenoga motiva redatelj i scenarist kasnije umanjuju jer ga spretno ugrađuju u priču. Louise je lingvistkinja i poliglot, a uvod njezine knjige prilikom njihova upoznavanja citira fizičar Ian Donnelly (Jeremy Renner). U tom uvodu piše da je jezik bitan preduvjet civilizacije, što gotovo priziva onu Freudovu izjavu da je civilizacija počela kada je čovjek prvi put opsovao drugoga čovjeka umjesto da ga je pogodio kamenom. Za razliku od nje, Donnelly vjeruje u premoć prirodnih znanosti, no dvoje znanstvenika morat će usko surađivati i poraditi na vlastitoj komunikaciji kako bi došli do željenih odgovora. Isto tako razjedinjeni svijet mora dogovoriti konsenzus oko krize, a po mogućnosti on bi trebao biti nenasilan. Svatko mora donijeti odgovorne odluke bilo na osobnoj razini kao Louise ili na globalnoj kao politički moćnici. Nemogućnost međusobne komunikacije i dogovora podcrtana je brojnim ekranima i napravama za komunikaciju koje su tu da bi nam olakšale probleme, no još nas više razdvajaju. Film je na slikovnoj razini pun barijera: u svemirskom brodu između zemljana i izvanzemaljaca postoji prozirni zid, zatim različita vrata i ekrana.
Dolazak je dobrodošlo osvježenje u trenutačnoj ponudi komercijalnog filma.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. prosinca 2016.
