Os-ve-ta

14. Zagreb Film Festival. 12. – 20. studenoga 2016.

• Na galerijski zid pokraj kojega prolazi galeristica Susan (igra je Amy Adams) Tom Ford je u svom filmu Noćne životinje (Nocturnal Animals) postavio sliku sastavljenu od velikih bijelih slova na crnoj podlozi. Premda je tekstualna poruka RE-VAN-GE (rastavljena u tri reda na platnu) u tom trenutku bila suvišna, ipak nije posve zanemariva. Prvo kao materijalna podrška stiliziranom filmskom ambijentu poznatog modnog dizajnera i redatelja, a potom kao diskretna smjernica ili životni moto likova u većini ostvarenja dugometražne konkurencije 14. Zagreb Film Festivala.
  
  Gledateljima Fordova komada posve je jasno da će glavni lik romana Noćne životinje koji Susane napeto čita, krenuti u osvetnički pohod kontra trojica napasnika koji su lišili života njegovu kćer i ženu u pustari zapadnog Texasa. Roman joj je, neposredno prije njegova objavljivanja, poslao bivši suprug Edward (igra ga Jake Gyllenhaal). Isti glumac igra i supruga Tonyja u knjizi i stvarnog siromašnog pisca s kojim će Susan nakon devetnaest godina od rastanka pokušati ponovno uspostaviti kontakt te eventualno obnoviti vezu. Pokušat će to nakon što pročita roman o silovanju, ubojstvu i osveti van pravnih normi civiliziranog društva. U nelegalnom obračunu Tonyju će pomoći policijski službenik (Michael Shannon) koji boluje od raka pluća.
  
  Slika oko koje Susan dvoji ostaviti je u galeriji ili ne djelo je poznatog američkog slikara Cristophera Woola koji je svoj konceptualni klimaks imao u kasnim osamdesetima i početkom devedesetih prošloga stoljeća. Platno je dio sofisticirane podrške Fordovoj priči o hladnom, brutalnom i visoko estetiziranom životu poslovne i umjetničke kaste sa Zapadne obale Amerike. Čak je i Sveti Sebastian Damiena Hirsta (crni bik proboden strijelama u staklenom bazenu) dobio nekoliko trenutaka u filmu kako bi osnažio dojam o A kategoriji umjetničkih objekata s kojima posluje Susan i njezine suradnice. Pa vizualno atraktivan ulaz u film s golim plesačicama (mažoretkinjama) treće dobi na video zidovima čija dežmekasta i mlohava tijela istodobno leže na postamentima tijekom otvorenja izložbe u prestižnoj galeriji, kao nagovještaj novog umjetničkog trenda na LA sceni…
  
  Očito je da Tom Ford u svom drugom filmu (nakon Samca) senzibiliziranom gledatelju dijeli lekcije iz suvremene umjetničke prakse. Ali ne na uobičajen način, uz pomoć krivotvorina ili loših kopija, nego naprotiv – stvarnim objektima koji na stvarnom, američkom i svjetskom tržištu postižu zavidne cijene. Pritom treba uvažiti i drugu činjenicu koja se dotiče višestruke realnosti u priči o romanopiscu i ženi iz visokog društva čiji novi suprug poslovno putuje u New York u društvu ljubavnice. Skupi rekviziti su dijelovi redateljeva preslagivanja realnosti u kojoj su književni likovi jednako stvarni kao i oni koji ih čitaju i promatraju iz stilski dotjeranih kreveta ili sofa. Dvojbu o tome koja je realnost prije ili poslije, ili koja slijedi kao posljedica, pojačat će završnica brutalnog komada. Nakon što je Susan dovršila čitanje romana o svom bivšem suprugu i njegovoj ženi u romanu s piscem će dogovoriti večeru u ekskluzivnom lokalu u LA-u. Dakako, do susreta neće doći iz više razloga. Jedan od dvojbenih je i taj da Edward kao glavni lik svog romana strada tijekom osvete ubojici njegove supruge i kćerke u knjizi.
  
  Fordova filmska realnost simbolično se može usporediti s figurom ruskih babuški. Redatelj je ljušti sloj po sloj, no ona je sve drugo nego linearna i klasično položena. Njezinu kompleksu na ruku idu skupocjeni rekviziti iz stvarnog svijeta umjetnosti, a potom i niz pomno biranih koincidencija. Primjerice, tri Edwardove, ili Tonyjeve, ili pak redateljeve muze crvenokose su glumice: Amy Adams kao Susan, Isla Fisher kao supruga Laura u knjizi te Ellie Bamber u ulozi kćeri u romanu. Izbor spomenutih glumica čak prelazi okvire filmske realnosti ali je, bez ikakve dvojbe, važan za njezin uži okvir – za radnju romana unutar filma – u kojoj, spletom okolnosti, miran obiteljski čovjek uzima pravdu u svoje ruke na poticaj detektiva iz teksaške pustare. I paralelne scene poput, primjerice opuštanja u kadi pomno su planirani dijelovi sofisticiranog mozaika – kupa se crvenokosa Susan dok čita roman kao i Tony u teksaškom hotelu nakon bijega od napasnika. Drugim riječima, Tom Ford nije samo modni dizajner nego je u konkurenciji 14. ZFF-a pokazao da je u stanju redizajnirati stvarnost kako bi je, prema riječima jednog filmskog lika homoseksualne orijentacije „učinio manje bolnom od stvarnog svijeta“. Jedna od metoda za smanjivanje boli je uzimanje pravde u svoje ruke.
  
  Fordov je komad bio pravo osvježenje u konkurenciji 14. po redu festivala u Zagrebu. To nije tip ostvarenja koji će žiri domaćeg festivala nagraditi ili istaknuti, no svakako je impresivan po drugom, umjetničkom planu i glumačkim kreacijama Amy Adams, Jakea Gyllenhaala, inače vještog s ulogama dvojnika te Michaela Shannona kojemu odlično pristaje lik tvrdoglavog detektiva Andesa iz teksaške pustare. Glavnu nagradu je na koncu odnio egipatski Sukob (Esthebak) redatelja Mohameda Diaba, radnja kojega je podatnija za veliko festivalsko priznanje. Podatnija u smislu društvenog angažmana i senzibiliziranja kino publike na nemile događaje tijekom višegodišnje revolucije na ulicama Kaira. Priča o demonstracijama pro i contra Muslimanskog bratstva odrađena je iz unutrašnjosti blindiranog vozila.
  
  U njega policijske snage trpaju sve što im se nađe na putu. I pojedince kojih ih podržavaju kao i grupe koje po njima bacaju kamenje, pucaju iz vatrenog oruža ili ih iritiraju zelenim svijetlima lasera. U brutalnom svijetu egipatske revolucije nema milosti ni za koga. Tek povremeno, na trenutke, zatočenici pokazuju ljudsko lice i međusobno si pomažu. Ali to je samo privremeno jer nepomirljiva stajališta generiraju nove sukobe te se slobodno može reći kako je slika s tekstom (Os-ve-ta, u prijevodu) iz Fordova komada etička mjera za dobar dio filmova u konkurenciji, pa tako i egipatski. U presudnim trenucima društvenih mijena – ovaj put na ulicama Kaira – pojedinci bez krzmanja pokazuju tamnu stranu svojih osobnosti. U presudnim trenucima – revolucijama i uličnim sukobima – u svakom pojedincu, gotovo bez ostatka čuči zločinac. Mohamed Diab sustavno je držao filmski rakurs unutar blindiranog vozila i odlično se nosio s mnoštvom likova u skučenom prostoru od metalnih zidova i uskih prozora.
  
  To je inače teška disciplina za domaće redatelje – njihov je potencijal ograničen na dva lika u ekranu, a sve preko toga je filmska lutrija. Ni hrvatski komad festivalskog predznaka Ne gledaj mi u pijat redateljice Hane Jušić nije se izmakao spomenutoj anomaliji. Vjerojatno je tome išao na ruku problematičan izbor glumaca – od karikaturalne majke Vere koju igra Adriana Čulina pa do oca Laze (Zlatko Burić) i sina Zorana (Nikša Butijer) koji jedva funkcioniraju kao otac i sin. Dvojica glumaca prije djeluju poput braće, kao otac i stric. Ne pomaže tu ni duže odsustvo oca Laze nakon moždanog udara na ulici koji se – iznebuha – pojavljuje na samom kraju filma u bazenu za rehabilitaciju. U domaćem filmu osvetničkog pohoda na Fordov način nema. Kćerkinu noćnu pustolovinu s trojicom mladića (igra je Mia Petričević) moguće je rastegnuti do razine osvete brutalno ustrojenoj obitelji. Međutim, takav je rakurs ipak nategnut i nefunkcionalan. Fordov RE-VAN-GE je znatno eksplicitniji na drugim mjestima festivalske konkurencije.
  
  Bez ikakve dvojbe izravniji je u Mirnom čovjeku (Lao Shi) redatelja Johnnyja Maa te u Flamanskom nebu (Le ciel flamand) komadu Petera Monsaerta. U oba slučaja mirni ljudi – jedan je kineski taksist, a drugi belgijski vozač autobusa – poput Tonyja u Noćnim životinjama uzimaju pravdu u svoje ruke. Prvi kako bi se oslobodio plaćanja bolničkih troškova žrtvi prometnog udesa koji je sam skrivio, a drugi kako bi osvetio pedofilski napad na maloljetnu kćer. Taksist će svoju žrtvu gušiti noću u blatu rižinog polja, a vozač autobusa također pod okriljem noći betonirat će lažnog Sv. Nikolu u temelje obnovljene kuće. Scene prometnog udesa u kinesko-kanadskom ostvarenja u znatnoj su mjeri dokumentarnog predznaka i važni elementi filmske priče o beskrupuloznoj svakidašnjici na kineskim ulicama. Belgijsku socijalnu kompoziciju s majkom, kćerkom i prešućenim ocem osvježit će i dramatizirati tek nekoliko epizoda. Dvije kratke s perverznim posjetiteljima bordela koji vodi majka djevojčice Eline te epizoda očeva osvetničkog pohoda na silovatelja maskiranog u lik Svetog Nikole. Od tri osvetnika u tri različita filma samo jedan će preživjeti. Miran i staložen vozača belgijskog autobusa Dirk (igra ga Wim Willaert). Tony će stradati od vlastita pištolja, a kineskog taksista Lao Shija dokrajčit će vozač kamiona na pustoj autocesti, pod okriljem noći.
  
  Pod okriljem tame – zvala se ona kairska revolucija, Zapadni Texas, kineska cesta ili obiteljski bordel – zbivaju se začudne drame. One govore o mijenama etičkih normi. Tom Ford ih (mijene) u svom filmu imenuje noćnim životinjama. Po spomenutoj filmskoj metafori pamtit će se dugometražna konkurencija 14. Zagreb Film Festivala.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 12. prosinca 2016.

Piše:

Željko
Kipke