Angažman i intimne drame

Feljton Film i društvo – invalidnost u hrvatskom filmu (2): Hrabro i na rezultat, Kralj, red. Dejan Aćimović; Film s invaliditetom, red. Mario Kovač i Damir Kantoci; Seks s invaliditetom, red. Mario Kovač

  • Kralj, red. Dejan Aćimović

    U holivudskom filmu stvarne odnosno biografske, ili pak fiktivne priče o psihofizički hendikepiranim protagonistima, storije o na bilo koji način invalidnim osobama koje su pronašle načina da nadvladaju svoje nedostatke, bolesti i poremećaje ili da se barem uspješno suočavaju i nose s njima, na osobitoj su cijeni i a priori se smatraju ambicioznijima pa u određenoj mjeri i vrjednijima od ostatka produkcije, nevezano uz realne ambicije, kakvoću i vrijednost konkretnih djela. Prihvate li se redatelji istinitih ili fikcijskih priča o bolesnim i(li) psihofizički hendikepiranim protagonistima, kao i onima koji pate od nekog poremećaja, unaprijed im je zajamčena pozornost medija i javnosti, imaju neusporedivo veće izglede naći se među odabranim kandidatima za Oscara, a glumci koji tumače glavne uloge mogu biti sigurni da im neće izmaknuti barem nominacije za najbolje role, bez obzira tumačili stvarne likove poput Johna Nasha, Christyja Browna, Rona Kovica i Stephena Hawkinga, ili pak izmišljene kakvi su Homer Parrish iz Najboljih godina naših života (The Best Years of Our Lives, 1946), na Kovicevom liku temeljen Luke Martin iz Povratka ratnika (Coming Home, 1978), Raymond Babbitt iz Kišnog čovjeka (Rain Man, 1988) te Riggan iz Birdmana (2014). Danas je prihvaćanje uloge bolesne odnosno tjelesno ili mentalno hendikepirane osobe praktički jamac glumačke slave i svijetle budućnosti, a nerijetko je i skrb o hendikepiranoj osobi vjerodajnica barem za oskarovsku nominaciju i (re)animiranje karijere, za što su među ostalim primjeri Helen Hunt u Seansama (The Sessions, 2012) i Felicity Jones u Teoriji svega (The Theory of Everything, 2014).
    Seks s invaliditetom, red. Mario Kovač
    Na temelju napisanog moglo bi se očekivati da su i kod nas osobe s invaliditetom više u fokusu zanimanja filmaša, makar iz razloga praćenja stalnog trenda, no tome ipak nije tako. Dok se igrani filmovi o psihofizički hendikepiranim osobama, odnosno s njima kao protagonistima, mogu nabrojati doslovce prstima jedne ruke, pa uz Matanićev Sto minuta Slave i Schmidtov Put lubenica o kojima piše kolega Čegir, na pamet padaju tek Ničiji sin Arsena Antona Ostojića i recentni Ustav Republike Hrvatske Rajka Grlića, s dokumentarcima stvari stoje znatno bolje. Autori dokumentarnih filmova biografske i(li) naglašeno socijalno uvjetovane i kontekstualizirane priče o osobama pred kamerama praktički bez iznimke koriste za angažirani zagovor prava osoba s invaliditetom, za njihovo uključivanje u društvo i sve njegove segmente, za senzibiliziranje gledatelja odnosno javnosti prema problemima takvih osoba, za naglašavanje njihove ne samo formalne nego i stvarne socijalne jednakosti, vezano s tim za angažirano bavljenje okolnostima i detaljima u svakodnevnom životu koji mogu pripomoći ostvarivanju njihove društvene jednakosti, za iznošenje emotivnih, toplih i humanih priča o onima koji su uspjeli nadvladati svoje hendikepe te unatoč njima ostvariti sjajne rezultate dominantno na sportskom ali i umjetničkom polju, kao i za konkretno i neposredno izraženije i funkcionalnije uključivanje hendikepiranih osoba u društvo kroz same filmove o njima, kroz okolnosti njihovih nastanaka i recepciju gledatelja tj. javnosti.
    Kralj, red. Dejan Aćimović
    Autori dokumentaraca o hendikepiranim osobama u najvećem broju slučajeva sretno spajaju u pravilu izražen angažman s vlastitim autorskim osobnostima, ne dopuštajući da jedno prevagne nad drugim, odnosno stvarajući cjelovita i kompaktna djela s fokusima na protagonistima i njihovim životima odnosno sudbinama i svakodnevicama, uz istodobno nenametljivo profiliranje vlastitih stavova te gradeći svojim filmovima slike o sebi kao za probleme hendikepiranih itekako senzibiliziranim, osviještenim i angažiranim autorima. Možda najbolji primjer toga je Dejan Aćimović, izgledom robusni glumac koji i pred kamerama učestalo ironizira i persiflira svoj glumački habitus, dok u redateljskom stolcu, podjednako igranih i dokumentarnih filmova, otkriva drugu, izrazito mekanu, empatičnu i altruističnu stranu svoje ne samo umjetničke osobnosti. Izvrsnim dokumentarcima o dvojici paraolimpijaca, bjelovarskom atletičaru Petru Bešliću u filmu Hrabro i na rezultat i bacaču kugle Darku Kralju iz Grubišnog Polja u doksu Kralj, Aćimović se dokazao kao autor vrlo spretan u kreiranju sugestivnih i dirljivih te patetike posve oslobođenih filmskih dokumenata o osobitim, neobičnim i osebujnim ljudima koji su na fascinantne načine uspjeli nadići svoja tjelesna i s njima spojena psihička ograničenja. Na Paraolimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine uspjevši osvojiti zlatnu medalju u bacanju kugle te postaviti novi svjetski rekord, Darko Kralj se istog dana, četiri puta za redom rušeći rekorde koje je sam postavio te u pet od šest hitaca uspjevši prebaciti svjetski rekord, na impresivan način upisao u sportsku povijest ključno obilježenu njegovom ljudskom dimenzijom. Tu ljudsku dimenziju Aćimović je prepoznao sjedeći u publici koja je pratila Kraljeve podvige, i smjesta mu je bilo jasno da pred sobom ima bogomdanu filmsku priču.
    Hrabro i na rezultat, red. Dejan Aćimović
    U jesen te 2008. godine, mjesec dana nakon premijere podjednako neposrednog, i ispred i iza kamere izuzetno iskrenog, emocijama nabijenog i naglašeno altruističnog doksa o Petru Bešliću, Aćimović je na protagonistovu imanju u Grubišnom Polju krenuo snimati film o Kralju, kojem je nakon ranjavanja u srpnju 1991. amputiran dio lijeve noge, nakon čega je najprije pao u komu a potom započeo ne baš uspješnu borbu s alkoholom i depresijom. A onda se na nagovor također paraolimpijca Josipa Slivara okrenuo sportu i bacanju kugle. Aćimovićev film o Kralju nastajao je pune dvije godine, tijekom kojih je snimljeno čak petsto sati materijala, a unatoč početnom nerazumijevanju i Kraljevoj nemogućnosti opuštanja pred kamerama konačni rezultat je temeljita, detaljna i vrlo intimna priča o hrabrom i ponosnom čovjeku kojem se autor uspio zavući pod kožu, koji se pred kamerom pomalja uistinu kao junak veći od života čija upornost, čelična volja, predanost sportu i borba s osobnim demonima s lakoćom osvajaju gledatelje. Cjelina funkcionira i kao karakterna studija i kao prikaz jednog vremena, a baš kao i u slučaju doksa Hrabro i na rezultat, i ovaj Aćimovićev film počiva na emocijama i kontrastima kojima se neposredno oslikavaju psihička stanja likova i odnosi među njima, ali i širi socijalni kontekst.
    Film s invaliditetom, red. Mario Kovač, Damir Kantoci
    Prikaz intimnih stanja osoba pred kamerom, socijalni kontekst njihove svakodnevice te u dobroj mjeri i njihovi međuodnosi, uz jasan, dominantan i sveprisutan angažman, u fokusu su dokumentaraca Film s invaliditetom redatelja Maria Kovača i Damira Kantocija te Seks s invaliditetom kojeg je samostalno režirao Kovač. On je angažiran autor, podjednako u kazalištu kao i u dokumentarnim filmovima, a realizacijama obaju ostvarenja pristupio je vođen željom da se osobe s invaliditetom u prvom slučaju okušaju u djelatnostima u kojima su zbog psihofizičkih hendikepa ali i prema predrasudama spriječene, a u drugom da se poradi na razbijanju predrasuda kako su osobe s invaliditetom aseksualne, neprivlačne, zakinute za seks odnosno seksualno disfunkcionalne itd.. U Filmu s invaliditetom snimatelj i protagonist prvog dijela je Vojin Perić, utemeljitelj Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, duhovit i autoironičan čovjek koji s digitalnom kamerom u ruci opisuje svoju šetnju oko bloka zgrada kraj hotela Sheraton, bilježeći sve (svakodnevne) nevolje ali i pozitivne kontakte s prolaznicima koje pritom doživljava, dok u drugom dijelu, nakon sekvence u kojima jedan hendikepirani momak razgledava izložbu s fotografijama žene bez ruku, skrivena kamera snima reakcije prolaznika na ponašanje dvojice mladića u invalidskim kolicima koji ispred Cibonina tornja i pred ulazom u Studentski centar simuliraju međusobne sukobe i tučnjave.
    Seks s invaliditetom, red. Mario Kovač
    Većina reakcija svodi se na iznenađeno nijemo promatranje i pretpostavljenu logiku ne bi se štel mešati, neki tučnjavu snimaju mobitelima da bi snimak poslije stavili na društvene mreže, a rijetki pokušavaju razdvojiti mladiće. Drugačija percepcija invalida u situacijama u kojima se osobe bez invaliditeta zasigurno ne bi doživljavalo i tretiralo na isti način posve je jasna, a oslikavanje toga u mjeri u kojoj se uistinu i događa bila je jedna od intencija dvojice autora. Slično tome Kovač se u Seksu s invaliditetom bavi razbijanjem negativne pojedinačne i društvene percepcije invalida i njihove seksualnosti, koja je dobrano tabuizirana te i u medicinskom i u socijalnom smislu svedena na predrasude i stereotipe, pa se o osjećajima i strastima invalidnih osoba jednostavno ne govori, kao da ne postoje. No tome dakako nije tako, što Kovač u suradnji sa suscenaristicom Jadrankom Cicvarić Šiftar vrlo efektno ilustrira verbalnim predočavanjem seksualnih iskustava, želja i razmišljanja petero mladih za koje je razvidno da unatoč hendikepima imaju bogat i raznovrstan društveni, ali i seksualni život.

    © Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 9. studenoga 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Josip
Grozdanić

kritike i eseji