Obiteljske drame i govorne nijanse
Feljton Film i društvo – Hrvatska narječja na filmu – Hercegovina: Kenjac, red. Antonio Nuić; Obrana i zaštita, red. Bobo Jelčić; Moram spavat´, anđele, red. Dejan Aćimović; U zemlji čudesa, red. Dejan Šorak; Blagajnica hoće ići na more, red. Dalibor Matanić
-
Kod hrvatskih filmova čije se priče odvijaju u prepoznatljivim i u pravilu slikovitim provincijskim sredinama, pri čemu se prepoznatljivost i slikovitost nerijetko svode na nizove stereotipa o ubavim mjestašcima u kojima žive temperamentni, neposredni, hiroviti, simpatično pomaknuti, brbljavi i ponekad s pozitivnim predznakom predočeni pasivno-agresivni ljudi koji su gdjekad sugerirano pohvalno oslobođeni određenih civilizacijskih normi u ponašanju i međuljudskoj komunikaciji, manje ili više izraženi lokalni koloriti, kojih su dakako neizostavne sastavnice i narječja odnosno dijalekti, u pravilu bivaju iskorišteni na dva načina. Ako je riječ o ostvarenjima humornog i(li) komičnog prosedea, opća mjesta i konvencije u prikazima osebujnih ljudi koji su u slučaju primjerice Dalmacije i Hercegovine većinom „je da jesu malo grezi, al' su dobre ćudi“, kako je pjevao Arsen, služe ponajprije pa i isključivo u svrhu humornog odnosno komičnog prenaglašavanja njihovih osobitosti, drukčijosti, osebujnosti i ekscentričnosti, a to zna ići toliko daleko da pozitivni ili barem ne-negativni predznaci mogu biti pridani i mizantropiji, mizoginiji, rasizmu, seksizmu, šovinizmu, homofobiji pa i izrazitoj asocijalnosti s elementima patologije.
Ako se neki lik čini duhovitim na papiru, pa još ako znamo da naši gledatelji to vole, gdjekad nema granice konvencijama i stereotipima u oslikavanju likova koji upravo zbog toga po defaultu odsklizavaju u neuvjerljivosti i karikature. S druge pak strane, ako su ambicije redatelja usmjerene ka kreiranju slojeviti(ji)h i intrigantni(ji)h obiteljskih i(li) socijalnih drama, svim će prethodno navedenim osobinama likova biti pridani negativni predznaci. Štoviše, te će osobine ponekad biti i prenaglašene, samo da bi se prikazala negativnost i neprihvatljivost određenog lika, pa makar isti pritom bivao neuvjerljiv, groteskan i također karikaturalan.
Sličan tretman doživljava i govor na filmu, osobito ako je izrazitije obilježen narječjem i(li) dijalektom, pa primjerice gruba verbalna artikulacija, jedenje samoglasnika, tvrd govor, upadljiviji lokalni naglasci te sama uporaba nekog narječja i(li) dijalekta jednom idu u smjeru što veće humorne i komične eksploatacije likova i situacija u kojima se zatječu, pri čemu se često, i često neumjereno, osobito u baratanju mediteranskim humorom, koketira s apsurdom i burleskom, a drugi put pak iste osobine (iz)govora i njima (su)definirani likovi služe za kreiranje intenzivnijih dramskih situacija, oslikavanje tezičnih odnosa unutar obitelji, stvaranje crnohumornog, sjetnog i tjeskobnog ozračja te gdjekad sugeriranje tragike uvjetovane već mjestom rođenja ili života, tragične predestiniranosti određene kamenom pod nogama koji je oblikovao i gene, osobnosti, relacije među likovima i dakako govor, odnosno narječje ili dijalekt.
Prgave, osorne, mizantropijom označene, nekom davnom boli ili tragedijom obilježene te u pravilu i šutljive osobe govore teško i tvrdo, kroz zube uz pljuckanje i intenzivnije jedući samoglasnike, ponekad i samo njima pridodanom inačicom narječja ili dijalekta koja se može i razlikovati od govora ostalih likova. Iako se to na prvi pogled ne čini sasvim logičnim, takvi detalji služe za izrazitije diferenciranje među likovima i njihovim dramskim funkcijama, a njima se može sugerirati i generacijski jaz (očevi i sinovi), drugačija kulturološka popudbina (dugogodišnji život u velikom gradu u odnosu na bivstvovanje na rodnoj grudi), s tim povezana iskorijenjenost i otuđenost, kao i zanemarivanje tradicije i svoga ja, a nijanse u govoru mogu biti i izrazi otpora i suprotstavljanja podjednako autoritetima (očevima i majkama) kao i malomišćanskoj zajednici, spomenutoj tradiciji te kulturološkom zaleđu.
U primjerice spretnim križanjem socijalne melodrame i u nijansama satirične komedije karaktera i situacije realiziranom Matanićevu dugometražnom prvijencu Blagajnica hoće ići na more, likovi protagonističina poslodavca kojeg interpretira Ivan Brkić i nelojalne kolegice Jadranke u tumačenju Nine Violić su Hercegovci, dominantno komični karakteri, ali u Jadrankinu slučaju obilježeni nijansama sive a naslućivano možda i još tamnije boje, te su kao takvi izrazito označeni i prepoznatljivim govorom i stilom izričaja („Dolče i Bagana“). U cilju apostrofiranja razlika između provincijskog i urbanog, a u određenoj mjeri i između primitivnog (u skladu s vicevima o Hercegovcima, zbog čega se Mataniću donekle opravdano prigovaralo zbog šovinizma) i sirotinjski dostojanstvenog, suprotstavljena su im dva lika, onaj sućutne Štefice (Vera Zima) kao obične i time amblematske Zagrepčanke iz niže srednje klase, a izrazito onaj Drage Diklića koji glumi samog sebe, arhetipskog Zagrepčanina i pjevača šlagerskih evergrina koji govori prepoznatljivom purgerskom šprehom i pjeva Moja draga. Dok je Blagajnica hoće ići na more primjer eksploatiranja govora odnosno narječja u humorne, komične i dijelom satirične svrhe, filmovi Kenjac Antonija Nuića i Obrana i zaštita Bobe Jelčića, te u dobroj mjeri Moram spavat´, anđele Dejana Aćimovića i U zemlji čudesa Dejana Šorka primjeri su filmova u kojima govor, odnosno narječje i dijalekt imaju dominantno pa i isključivo dramske funkcije.
U svom drugom dugometražnom ostvarenju, psihološkoj obiteljskoj melodrami Kenjac, Antonio Nuić je s temeljnim osloncem na tjeskobnim psihološkim stanjima likova i njihovim slojevitim međuodnosima i intimnim dramama konstruirao strindbergovsku dramu u središtu koje je četrdesetogodišnji Boro, šutljiv i razmjerno grub čovjek koji s otuđenom suprugom Jasnom i malodobnim sinčićem Lukom nakon dugogodišnjeg izbivanja i života u dalekom velikom gradu navraća u rodno selo Drinovce u Hercegovini. Ljeto je 1995. godine, rat se očekivano još uvijek intenzivno čuje i osjeća, a oni koji Boru i obitelj dočekuju su njegov otac Paško, ujedno i njegova starija slika označena još većom grubošću i zapravo asocijalnošću, Paškov pohlepni brat Ante i Borina zdvojna strina Ljuba, a sekstet likova autor sjajno koristi kao podlogu za kreiranje storije o davnoj tragediji koja je obilježila sve likove i njihove sudbine, te se kao sjena desetljećima nadvija nad obitelj.
Svi su likovi obilježeni i govorom, pa dok Ante i Ljuba govore autentičnim dijalektom podneblja u kojem se priča zbiva, novoštokavskom ikavicom, kod Paška je zamjetan odmak k jezičnom standardu i književnijem izričaju, što u spoju s glumačkom pojavom Tonka Lonze i asocijacijama koje ona nosi naglašava glembajevsku prirodu odnosa Paška i Bore. Magarac iz naslova filma funkcionira kao inačica konja Sokola u Schmidtovu Sokol ga nije volio, kao nijemi objekt u komunikaciji s kojim i preko kojeg muški likovi pokušavaju ostvariti zamjensku komunikaciju u nedostatku one međuljudske, te u kontaktima s kojim bivaju podcrtane njihove nesigurnosti i dvojbe, odnosno ljudske osobine.
Gotovo opipljiva egzistencijalna tjeskoba i nesigurnost te suptilno predočavanje psiholoških stanja likova, spojeno s dijelom posrednim ali sasvim jasnim ocrtavanjem sociopolitičkog konteksta u podijeljenom gradu na Neretvi, a sve praćeno impresivnom atmosferičnošću i oslonjeno na sjajne glumačke interpretacije, obilježja su Obrane i zaštite, drugog filmskog redateljskog projekta uglednog teatarskog autora Bobe Jelčića. Raspolućenost Mostara odražava se u podjednako raspolućenom protagonistu Slavku kojeg izvrsno interpretira Bogdan Diklić, čovjeku koji je u braku s čini se razočaranom Milenom (odlična Nada Đurevska) i koji nakon smrti starog prijatelja Đulage iz istočnog dijela grada mora odlučiti hoće li, odnosno može li i smije li, otići na njegovu dženazu. Slavka razdire unutarnji sukob, u tolikoj mjeri da tri puta počini suicid, a u njegovu govoru kao i u govoru ostalih likova osjeća se da je Mostar granica dvaju dijalekata štokavskog narječja, novoštokavskog ikavskog i novoštokavskog jekavskog.
Dok obiteljska melodrama Moram spavat´, anđele Dejana Aćimovića, njegov također drugi redateljski projekt, u storiji smještenoj na početak sedamdesetih godina prošlog stoljeća u višenacionalnu obitelj u neimenovanom hercegovačkom gradiću, više eksploatira jezike nacionalnosti kojih su likovi koji film napučuju, pa i primjerice onaj susjeda Makedonca, a manje autentičnu novoštokavsku ikavicu, turobna egzistencijalna drama U zemlji čudesa Dejana Šorka istu novoštokavsku ikavicu zapadne Hercegovine u kojoj se priča odvija koristi za elaboriranje doslovce na svakom koraku tragičnog socijalnog konteksta, odnosno za oslikavanje karaktera ljudi čija se svakodnevica odvija u takvom kontekstu, od prostodušne male protagonistice Alice, njezine majke i neizbježno na tragični kraj predestiniranog strica Valentina do onih koji su iz njega očito bezuspješno pokušali pobjeći, poput izgubljenog besprizornog Josana kojeg tumači Goran Bogdan. Dakako, i ovdje je prisutan kontrast između Hercegovaca i purgera, isti se očituje i u govoru odnosno manje ili više izraženom eksploatiranju narječja i dijalekta, a Šorak cjelinu gradi kao ne baš suvislo gomilanje svakojakih motiva, od preživljavanja prikupljanjem radioaktivnih čahura eksplozivnih naprava na NATO-ovu poligonu u zapadnoj Hercegovini i njime uzrokovanim obolijevanjima od raka, preko nesređenih obiteljskih odnosa, prisiljenosti na prostituciju i seksualnog zlostavljanja, do kritike društvene neosjetljivosti i zdravstvenog sustava, motiva pedofilije i dekadentnog života u Zagrebu, čega su simboli shopping centri i restorani McDonald´s. Šorak se u radu na ovom filmu nadahnuo impresivnim filmom ceste Alice u gradovima Wima Wendersa, no od njega je nažalost malo naučio.© Josip Grozdanić, FILMOVI.hr, 25. listopada 2016.
Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Piše:

Grozdanić