Ono malo duše

Naša svakodnevna priča, red. Ines Tanović

• 
  
  Ima li uopće smisla rađati i odgajati djecu? Donositi ih u ovaj svijet, stavljati ih u ovaj kaos? Može li se uopće živjeti danas uspravna hoda i s dostojanstvom? U trenutku kada protagonist filma Naša svakodnevna priča (2015) postavi ta pitanja ili tek pomisli na sve posljedice toga što znači imati djecu, sve se to uopće ne čini nesuvislim i pretjerano enervantnim. On nema posla, žena ga je napustila, stalno se svađa s ocem, majka je na operaciji jer ima rak dojke… Doista, tko bi tada pomislio na osnivanje obitelji i donošenje na svijet još jednog patnika za taj kaos od života? Ali, ipak… Debitantica na cjelovečernjem igranom filmu Ines Tanović iznosi, kako sam naslov sugerira, sasvim uobičajenu priču iz života danas u BiH. Sarajevska obitelj čiju nam storiju autorica iznosi, iako tek filmska, paradigmatska je i za zbiljsku besperspektivnost sredine u aktualitetu koji nas okružuje. Suvremenost je podcrtana stalnom uporabom elektroničkih/digitalnih gadžeta koji služe kao simulacrum ljudskih odnosa. Skype, viberi, konačno mobiteli, sveprisutni su okvir nadomjestka razgovora kojeg je patvorina tzv. komunikacija. No od te „ekstaze komunikacije“ (Baudrillard) ostaje tek praznina i očaj neizgovorenog.
  
  Muhamed (Emir Hadžihafizbegović) direktor je sarajevske firme koji se pred mirovinu suočava s njezinom privatizacijom. Nesposoban je za prilagodbu situaciji i cijeli se njegov svijet ruši. Rezignacija ga posve otuđuje od obitelji. Žena mu Marija (Jasna Ornella Bery) negdašnja je profesorica, brižna majka na čijim leđima počivaju sva četiri ugla kuće tradicionalnog bosanskog patrijarhata. Središnji je, pak, lik priče onaj čije smo dileme spomenuli na početku napisa, sin Saša (Uliks Fehmiu), čovjek u svojim četrdesetima koji se još uvijek budi u zajedničkom stanu s roditeljima. Nakon propalog braka s Ninom (Nina Violić), redovito dobiva odbijenice u potrazi za poslom. Saša je ogledni slučaj naraštaja čiju je mladost i životni impuls usudno obilježio rat na ovim prostorima. Letargija, samosažaljevanje, tihi očaj… prepoznatljivi su znakovi tog života.
  
  Sestru mu Senadu (Vedrana Seksan) upoznajemo na samome početku filma, u dugom uvodnom kadru, kada se strasnim poljupcima oprašta od dečka Boruta koji iz Ljubljane, s društvom, kreće na put motociklima u daleku Aziju. Njezin je pak usud – kako nam objasni Muhamed u jednoj rečenici filma – „da pere guzice starcima“. Cijeli je, dakle, postav mračniji od mračnog. Fotografija u filmu (potpisuje ju Erol Zubčević) u zeleno-sivim je valerima. No, opet, cijeli je postav filma upravo naglašeno okvir za opis same običnosti i svakodnevnosti situacija koje opisuje. Naravno, cum grano salis… U filmu se zbivaju upravo tektonski poremećaji u sudbinama njegovih protagonista, tako da je ta običnost – filmski transponirana – zapravo puno veća od života.
  
  Opće je poznato da ne postoje obični i normalni ljudi. To je apstrakcija kojom si pomažemo onda kada ne uspijevamo odrediti karakterne osobine osoba koje spominjemo. Nasuprot tomu, Ines Tanović vrlo je vješta u oblikovanju likova s kojima se nosi u svojoj (i našoj) svakodnevnoj priči. Dugi, ponajčešće statični kadrovi, s tek rijetkim pomacima vožnjom, u vizuri filma naglašavaju osebujnu zaustavljenost u vremenu i prostoru. Dakle, film i navlastitom vizualnošću naglašava očaj koji obilježava svakodnevicu protagonista. Međutim, u takvom autorskom postavu do punog izražaja dolazi umijeće glumaca. Dugi trenuci šutnje između protagonista razbijaju se naglim izbijanjem svađa, prepunih psovki, pa i fizičkog obračunavanja likova jednih s drugima. Tako će duga sekvenca svađe između oca i sina kod kade pune crvenih paprika – a koje služe za pripremu ajvara – biti katarzom cijeloga filma.
  
  Naime, u njoj će Muhamed saznati za supruginu bolest. Nakon prethodnog šamaranja, taj će trenutak kao rukom odnijeti prethodeću nesnošljivost koja je vibrirala ozračjem odnosa oca i sina. Iskaz osjećaja što ga u tom trenutku utjelovljuje Hadžihafizbegović doista stvara emotivni naboj kojeg će gledatelj gotovo fizički oćutjeti. Jednako je sugestivan kadar-sekvenca u kojoj Saša, Muhamed i Marija preko Vibera čestitaju Senadi njezin 35. rođendan. U toj dugoj epizodi – a sve u jednom statičnom kadru – autorica preko svojih glumaca uspijeva ocrtati cijelu paletu osjećaju i amplitudu reakcija i gestikulacija u kojima likovi pokazuju kako nježnost tako i napetost.
  
  Ines Tanović u Našu svakodnevnu priču kao Gestalt-lik u pozadini unosi ozračje digitalne de-humanizacije i prilagodbe, odnosno neprilagodbe na istu. Korporativni moloh uvlači se, potiho ali sigurno, i u tradicionalne bosanske odnose. No, ipak – svjedočim tomu i vlastitim iskustvom! – u Bosni ipak postoje oaze života u kojima (h)insan ne postaje (h)ajvan. Trenuci kafenisanja u frizerskoj radnji, uz rakiju i mezu kod lika što ga tumači Boro Stjepanović, donose dašak hodoljublja (Zuko Džumhur), pa makar i po mentalnu krajobrazu! Tamo će kupljene dionice Muhamedove firme postati znak promašenih iluzija o profitu, a koje će jednog trenutka kao mogućnost opčiniti i likove filma.
  
  No, kada se sve već činilo posve mračnim i bezizlaznim, dešava se – život sàm. Redateljskim umijećem vođenja svoje filmske naracije, upravo će afirmacijom života autorica u svoju pripovijest unijeti svjetlije tonove. Dolazak trudne Senade iz Ljubljane u Sarajevo donijeti će ozračje tog novog života. Jednako tako, zbližavanje Saše s poznanicom iz prošlosti Lejlom (Maja Izetbegović) vratit će smisao i u njegov život. Odgovor na pitanja s početka ovoga napisa, stoga će biti – Da, ima smisla donositi djecu na ovaj svijet i u ovaj kaos. Zašto? Pa upravo zato da se „bore protiv tog kaosa“, reći će Muhamed. Izuzetno uspjeli debi Ines Tanović gledateljima je podario – navodim ovdje naslov svog omiljenog filma – ono malo duše. Aferim!
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 24. listopada 2016.

Piše:

Marijan
Krivak