Višeslojni konteksti

Feljton Film i društvo – Invalidnost u hrvatskom filmu (1): Sto minuta slave, red. Dalibor Matanić; Put lubenica, red. Branko Schmidt

  • Put lubenica, red. Branko Schmidt

    Širok raspon tema i motiva u suvremenom hrvatskom igranom filmu ne iscrpljuje se jednoznačno. Autori u svojim djelima često dodiruju naizgled rubne dijelove hrvatskoga društva, a korektnost s kojom im pristupaju zasigurno obogaćuje domaći film. Pritom nije upitno da u raznim ostvarenjima uočavamo i predočavanje tjelesne ili pak psihičke invalidnosti koje se razgranava u sveobuhvatnijem promišljanju što obuhvaća ne samo izravnu percepciju osoba s invaliditetom nego i precizno ocrtavanje uloge u društvu raznih razdoblja – od povijesnih do suvremenih. Poput zamalo oglednih primjera navedene tvrdnje mogu nam poslužiti dva filma nastala u prošlom desetljeću – Sto minuta slave Dalibora Matanića iz 2004. godine te Put lubenica Branka Schmidta iz 2006. Oba su filma zasnovana na kontekstu hrvatske povijesne faktografije, no dok Sto minuta slave rekonstruira tegobni životni put gluhonijeme hrvatske slikarice Slave Raškaj (1877-1906), Put lubenica posljedice Domovinskoga rata razmatra kroz fiktivnu osobu ratnog veterana nagrižena PTSP-ijem.

    Film Dalibora Matanića nastao je prema scenariju Roberta Perišića i u središnjicu stavlja turbulentan odnos mlade slikarice i njezinog umjetničkog mentora i emotivnog partnera Bele Čikoša Sesije. Autor, međutim, životopisu Slave Raškaj pristupa sa stvaralačkim odmakom, mjestimice mijenjajući faktografske podatke i prilagođavajući ih željenome tematskome sklopu. No, njihova je percepcija tadašnje uloge žene, umjetnice i gluhonijemih osoba u društvu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće sasvim jasna. Prisjetimo li se da su žene u Hrvatskoj pravo glasa dobile tek nastankom socijalističke Jugoslavije 1945. godine, jasna je i njihova sasvim rubna društvena kao i kulturna uloga u ovome filmu. Upravo zbog toga mladoj je umjetnici bilo vrlo teško dosegnuti vrednovani kreativni izričaj i potpuno umjetničko obrazovanje, a kako je pritom bila i osoba s invaliditetom nije začuđujuće da joj se nakon dolaska u Zagreb punopravna uloga u društvu čak i nijekala, zasigurno i zbog činjenice da su se takve osobe smatrale i duševno zaostalima.
    Sto minuta slave, red. Dalibor Matanić
    Možda i zbog takvog statusa, autori su se u preciznom povijesnom ocrtavanju u samo jednom slučaju vinuli blagom anakronizmu u dijaloškom navodu njezinog prvog filmskog mentora Rapackog koji ju je i doveo u Zagreb potaknut darovitošću djevojke. On će ustvrditi da se i osobama s posebnim potrebama treba pružiti mogućnost dodatnog, čak i višeg obrazovanja, što zasigurno nije bio društveni stav razdoblja, ali je i suvremenim komentarom društvenoga stanja u kojemu se još uvijek osobe s invaliditetom prečesto smatraju manje vrijednima. Nije upitno da Matanić i Perišić promišljeno otkrivaju licemjerje viših slojeva i umjetničkih krugova na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, što je posebice uočljivo u stavovima dokonih i nadmenih sporednih ženskih likova redom iz visokoga društva. Od ponižavajućih primjedbi prigodom izlaganja prvih radova Slave Raškaj do hvalospjeva nakon što ju revalorizira umjetnički etablirani sporedni lik podrijetlom Francuz, opažamo naličje elitizma i kulturni snobizam.

    Dakako, ti motivi šire se i na vrednovane muške pripadnike društva i umjetnike a štete i emotivnom odnosu s Čikoš Sesijom, prije svega zbog toga što njegova otuđena supruga ne može prihvatiti činjenicu da je muževa partnerica gluhonijema. No i taj se središnji muški lik pokaže slabićem jer pod pritiskom napušta mladu slikaricu i odlazi u Sjedinjene Američke Države, pa ona usprkos afirmativnim pristupima njezinoj umjetnosti i važnijoj društvenoj ulozi doživljava duševni slom i odlazi u psihijatrijsku bolnicu gdje od posljedica tuberkuloze umire ne navršivši tridesetu godinu života, ostavljajući iza sebe vrsna umjetnička djela i naslijeđe potrebe za obrazovanjem gluhonijemih osoba i njihovom uklopljenosti u društvo kao punopravnih članova a ne tek marginaliziranih. Film je to koji izmiče pravocrtnoj narativnosti a fokaliziran je kroz prizmu središnjeg muškog lika Bele Čikoša Sesije u snažnom tumačenju Mikija Manojlovića. No izvanredna uloga Sanje Vejnović kao Slave Raškaj je svakako otponac gledateljevoj percepciji i retoričnome promišljanju ne samo lika kao povijesne osobe, nego i društvenoga statusa osoba s invaliditetom.

    Film Branka Schmidta prema scenariju samoga Schmidta i Ognjena Sviličića smješten je dakle u razdoblje nakon Domovinskoga rata a geografski određen razmeđem hrvatske i bosanskohercegovačke Posavine. Protagonist Mirko je zbog PTSP-ija i stradanja roditelja društveno marginaliziran i tek po nalogu skupine silnika preko Save prevozi ilegalne kineske emigrante. No kada se zbog preopterećenosti jedan čamac prevrne a utope svi iseljenici osim mlade Kineskinje, protagonist se pokušava othrvati i osobnoj i društvenoj podčinjenosti. Njegovo je približavanje s mladom Kineskinjom isprva egzistencijalno a postaje i sasvim emotivno, međutim potpuno se zajedništvo ne može dosegnuti. Ne samo zbog toga što djevojku zatoči antagonist jer je nepoželjan svjedok njihovih kriminalnih djela, nego i stoga što je protagonist tijekom njenog oslobađanja teško ranjen i odbija s njom i privrženim mu mladićem otići u Njemačku, prije svega jer unutarnjim ranama ne može izmaknuti.
    Sto minuta slave, red. Dalibor Matanić
    Kroz jasan odraz motiva revizionističkoga vesterna, autori ovoga filma jasno razrađuju društvene postavke devastiranoga područja BiH i Hrvatske. Silnici kriminalci i njihov stožernik su odslikom antagonista vesterna, kao i korumpirani policajac, pa nas ne mora čuditi ni završni obračun kao bitan žanrovski vrhunac. Društvena je slika bezakonja i izmicanja zakonskim normama takva da je zapravo čitava izvan uvriježenih načina funkcioniranja. Stoga se i protagonistov narušeni duševni sklop razmatra kroz široku prizmu zatečenih socijalnih uvjeta. Njegova unutrašnja nepotpunost odražava se i u vanjštini kao i u djelovanju, a pokušaji pročišćenja i usklađivanja zbog sve izraženijega emocionalnog odnosa prema Kineskinji otponac su promišljanja odnosa pojedinca i šire zajednice. No percepcija invalidnosti nije u ovom filmu samo psihička nego i tjelesna. Ne treba zaboraviti da nakon što antagonisti u krađi zateknu junakova mladoga privrženika izvrše i izrazito nasilan čin odnosno kao kaznu iskopaju mu oko, te podjednako ni podatak da je u njihovoj skupini mladić koji šepa i koji nakon završnoga obračuna rani Mirka. Njegova tjelesna invalidnost tako postaje simboličnim odrazom protagonistova narušenog unutarnjeg ustroja i nemogućnosti da iscijeli ratne rane.

    Put lubenica je film izrazito višeslojnoga konteksta, društvenog, ratnog, osobnog i žanrovskog i nema sumnje da je naznačio uzlaznu kvalitativnu putanju Branka Schmidta nakon nekoliko nedorečenih naslova. Kao odraz poslijeratne stvarnosti i traumatičnih posljedica po zajednicu i marginalizirane pojedince, taj je film više nego dosljedan prikaz nacionalne ali i univerzalne devastacije koja slijedi nakon ratnoga žrvnja. Razmatramo li ga kroz prizmu pojedinačnih sudbina, sasvim je jasna i njegova znanstvenomedicinska potka, a ako ga uspostavimo kao domaći odraz revizionističkoga vesterna, neupitna je njegova vrijednost koja podjednako obogaćuje i nacionalnu kinematografiju i sam žanr i njegovu disperziju u raznim podnebljima i razdobljima. Neću zaboraviti ni sjajna glumačka tumačenja većine glumaca, od Krešimira Mikića u liku protagonista Mirka, Mei Sun kao Kineskinje, Armina Omerovića u ulozi mladoga privrženika, Ivu Gregurevića kao korumpiranoga policajca ili pak Leona Lučeva, Emira Hadžihafisbegovića i Zijaha Sokolovića u tumačenjima likova antagonista.

    Višeslojnost filmova Sto minuta slave Dalibora Matanića i Put lubenica Branka Schmidta te široka razrada egzistencije osoba s invaliditetom, uz kvalitetnu izvedbu svih filmskih segmenata, otponac su i njihov izraženome statusu ne samo u opusima Dalibora Matanića i Branka Schmidta nego i u okvirima hrvatskoga filma u proteklome desetljeću. Nema sumnje da im ni odmak od stvaranja nije nimalo naštetio. Dapače, percipiramo ih podjednakih vrijednosti kao i u vrijeme nastanka, a nije upitno da im se mnoge sastavnice čine i vrjednijima. Ujedno, njihov razvidan postmodernizam i izvedbene sastavnice uspostavljaju ih značajnima i u sklopu suvremenoga europskoga filma, a jasno je i njihovo tumačenje povijesnih ili pak suvremenih društvenih smjernica.

    © Tomislav Čegir, FILMOVI.hr,
    21. listopada 2016.

    Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

Piše:

Tomislav
Čegir

kritike i eseji