Ljubitelji filmskog treša zasigurno će se prisjetiti prizora u kojem Cristal Connors (Gina Gershon) leži sva polomljena u bolničkoj sobi nakon što je, činilo se nesretnim slučajem, posrnula niz stepenice dok je izlazila na pozornicu. Njezina mlađa konkurencija Nomi Malone (Elizabeth Banks) dolazi je posjetiti u bolnicu licemjerno namjestivši sućutan facijalni grč. Cristal otvoreno i bez imalo ljutnje saopćava Nomi da zna da ju je ova iz karijerističkih razloga gurnula jer „uvijek postoji netko mlađi tko će te gurnuti niz stepenice“. Ta njezina izjava u najkraćim crtama sumira cijelu potku priče o borbi dviju striptizeta u Las Vegasu u nesretnim Showgirls (1995) Paula Verhoevena. Nakon dvadeset godina od neslavnoga filmskoga promašaja, koji je Verhoevenu umalo uništio karijeru i reputaciju, možemo misliti što hoćemo o tom uratku: neshvaćeno djelo – kako su ga nastojali kasnije revalorizirati pojedini francuski kritičari ili kultno smeće koje je toliko loše da je urnebesno zabavno. Iz koje god perspektive gledali, Showgirls je nesuvislom pričom, prelošim scenarijem s jezivo sapunskim dijalozima, očajnim glumačkim izvedbama i razvučenim trajanjem (dobro, iznim potonjega) vrlo zabavan film koji, čini se, nije prestao fascinirati kako publiku i kritiku, tako i pojedine filmaše.
Njegove odjeke možemo pronaći u Crnom labudu (Black Swan, 2010) Darrena Aronofskog, samo što je tamo pulp sadržaj upakiran u artsy celofan, a Neonskoga demona danskoga filmaša Nicolasa Windinga Refna (Vožnja) gotovo da možemo pojmiti kao neslužbeni nastavak ili čak svojevrsni slobodni remake Verhoevenova djelca. Nema pretjerane razlike između striptizeta u Las Vegasu, koje se bore i spletkare oko toga koja će imati glavnu ulogu u plesnom spektaklu, ili plastičnih manekenki u Los Angelesu, koje se ne mogu pomiriti s činjenicom da stare te da će ih zamijeniti nova djevojka u gradu.
Otrcani i nebrojeno puta korišteni motiv nove i provincijske djevojke u velegradu koja kreće na trnovit put prema uspjehu, povezuje oba filma pa između Nomi i Jesse (Elle Fanning) nema puno razlike, osim što je prva vesela i nadobudna, a druga maloljetna, nevina te krajnje neiskusna – kako seksualno tako i životno. Stoga je priča usmjerena na njezino stjecanje iskustva kroz nastojanje da se probije na modnoj sceni Los Angelesa. Jesse doživljava strelovit uspjeh jer ima nešto što druge manekenke nemaju: prirodnu ljepotu i neposrednost, što su ostale izgubile nebrojenim plastičnim operacijama i nemoralnim odabirima. U trenutku prekida s dečkom Deanom (Karl Glusman), on joj upućuje prijekor da želi postati isprazna i neautentična poput drugih, a ona mu odgovara da je u krivu: sve one žele biti poput Jesse. Gigi (Bella Heathcote) i Sarah (Abbey Lee) inkarnacije su Verhovenove Cristal: Jesse ih doduše nije bacila niz stepenice, ali je svojim dolaskom u grad dovela u opasnost njihove karijere. Svi su zamjenjivi jer se učinak vremena na tijelo ne može zaustaviti, a temeljni motiv modne industrije jednostavno sažima kreator (Alessandro Nivola) koji kaže da ljepota nije jedna od bitnih stvari – ona je sve.
Neonski demon nastoji biti satira na svijet modne industrije, upakirana u redateljev pretenciozni simbolizam, a ujedno je posrijedi i pokušaj seciranja narcističke i celebrity kulture koja je opsjednuta slikama i imidžom (u filmu svi savršeno izgledaju, pretjerano brinu oko odjeće i vanjskoga dojma, rade u savršeno namještenim uredima i vilama), kultom vječne mladosti i nevinosti (fascinacija plastičnom kirurgijom i estetskim zahvatima na tijelu), intenzitetom doživljaja (divlji izlasci i zabave, na kakvoj se i Jesse zatiče na početku filma). Međutim, priča je vrlo tanašna i bazična te je stereotipno građena na srazu svijetlih i tamnih likova pa nije teško zaključiti da su karakteri statični i psihološki vrlo plošno oblikovani, bez temeljitije scenarističke razrade. Dijadnosti pridonosi i koloristički simbolizam: crveno upućuje na prijeteće, opasno, destruktivno, a plavo na čistoću i dobro.
Princip nevinosti i nepatvorenosti je Jesse, koja se tijekom djela susreće s različitim ljudima koji je nastoje ili razdjevičiti ili uništiti. Nasilni menadžer motela Hank (Keanu Reevers) ima perverznu sklonost prema lolitama, a šminkerica Ruby (Jena Malone) protagonisticu promatra kao mračni objekt žudnje. Njezin vampirski izgled neprestano sugerira nešto prijeteće i potisnuto seksualno, što će kulminirati nekrofilmskim seksualnom odnosom s lešom žene koju uređuje u mrtvačnici dok pritom zamišlja da je s Jesse. Autorovo povezivanje lezbijskoga s destruktivnim i perverznim poprilično je problematično i društveno konzervativno, a slično je i s koncipiranjem ženskih likova koje su opsjednute muškarcima na položajima – fotografima i modnim kreatorima.
Nicolas Winding Refn neprestano igra na kartu šokiranja publike, pa osim nekrofilskih ekscesa u priču ubacuje vampirizam te kanibalizam. Nekrofilski motivi očito upućuju da je kultura koju oslikava zapravo kultura smrti i destruktivnosti, a vampirizam i kanibalizam dodatno ocrtavaju odnos okoline prema junakinji. Gigi siše njezinu krv nakon što se razrezala staklom jer u vampirskim narativima krv pomlađuje, vraća životnu snagu i širi tjelesne mogućnosti. Time je narcistička kultura sagledana kao izrazito vampirska: ne samo da narcisi uvijek moraju prianjati uz nekoga, nego se i naslađuje mladošću i ekstatičnošću, koje mora umjetno održavati. Kanibalizam pak upućuje na unošenje tijela drugoga u sebe. Kada Ruby, Gigi i Sarah pojedu Jesse (ispričavam se čitateljima na spojlanju radnje), posrijedi je čin doslovne inkorporacije drugoga u vlastito tijelo, ali i simboličko nastojanje da se ukrade njezina mladost i nevinost. Uz protagonisticu je vezan simbol trokuta pa na kraju, kada jedna od njezinih krvnica povrati progutano oko jer je jednostavno mora izbaciti iz vlastitoga tijela (referenca na bulimiju i izbacivanje lošeg majčinskog objekta iz sebe?), navedeno čini sjedeći na sofi trokutastog oblika.
Redateljev Los Angeles prikazan je kao nestvarno i makabrično mjesto. Vizualnim simbolizmom dolazak je u grad postavljen kao svojevrsni silazak u pakao, što je osobito naglašeno mračnim tonovima derutne motelske sobe u Pasadeni u kojoj Jesse odsjeda. Njezin životni prostor oštro je kontrapunktiran stiliziranim interijerima modnih ureda te kuća u kojima žive imućni. Korištenjem određenih boja željelo se postići nadrealno, oniričko ozračje u stilu Davida Lyncha, kao i izvrsnom i atmosferičnom glazbom Cliffa Martineza. Pedantnim kolorističkim odnosima u kojima dominira crvena i plava boja te konstrukcijom kadrova u kojima prevladava simetrija i geometrijski oblik trokuta, kao i detaljnim podudaranjem kostimografskih i scenografskih rješenja te osvijetljenja, Neonski demon predstavlja vizualno impresivno djelo.
Nažalost, posrijedi je forma radi forme jer je redatelju kao i njegovim protagonistima i protagonisticama vanjski dojam mnogo važniji od samoga sadržaja. Stoga je posrijedi prazno ostvarenje, slabo odglumljeno, banalnih dijaloga i preduga trajanja s obzirom na to da narativnoga štofa nema za stodvadeset minuta. Kad iz Neonskog demona maknete silnu pretencioznost, vizualne eskapade te surealni ugođaj, dobijete Showgirls, ali u maniri filma koji se toliko preozbiljno shvaća da je sasvim lišen duhovitosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. listopada 2016.
