Laži i razokrivanja

Gazda, red. Dario Juričan

• 
  
  Koja je cijena uspjeha? Koliko treba uložiti da bi se ostvarilo nešto u životu? Je li to uopće izmjerljivo? I, mjeri li se uspjeh nekom utvrdivom veličinom – brojkom, slovom ili možda slikom? Dario Juričan upravo se slikom predstavio kao uspješan autor filma. U našim prilikama, zasigurno nije lako ispuniti kino Europa, posebice u popodnevnim satima. Upravo je to uspjelo Juričanu, nimalo nezasluženo. Jer, njegov Gazda zasigurno je dobar primjer onoga što se naziva istraživačkim novinarstvom i angažiranim pristupom relevantnim temama od društvenog interesa. Naravno, s druge strane, pokazuje i kolike su stvarne granice bilo kakvog kritičkog pristupa HR-zbilji. Naime, od tri moloha koji dominiraju globalnom slikom svijeta u kojem živimo: Korporacije, Države i Sveučilišta, jedino se o ovome prvome, tj. korporaciji, smije pristupiti s maksimalnom slobodom. Stoga, ne samo Juričanu nego i ostalim hrvatskim dokumentaristima, predstoji još velik posao ako žele doista kritički pristupiti sredini u kojoj žive i rade. (Iako je Igor Bezinović ukazao na mogućnost prikaza sprege Države i Sveučilišta svojom Blokadom /2009/.)
  
  Tko je Gazda? Iako će sam autor u promo-materijalu tvrditi da to nije film o Ivici Todoriću, ipak se ne može izbjeći vezanje naslova baš uz spomenutu osobu. Što dokumentiranim istraživačkim komentarima, što iskorištenim arhivskim materijalom, a ponajviše intervjuima, Juričan nam pruža relativno zanimljiv doku-uradak zavidne profesionalnosti i zanatske vještine. Njegova je priča o Gazdi doista to – priča o hrvatskoj zbilji iz perspektive gazdinstva. Mala država od cca 4,5 miljuna stanovnika zapravo se velikim svojim dijelom hrani, pa i drukčije snabdijeva u velikom Todorićevu gazdinstvu. Što to hoće reći? Ne samo statističkim pokazateljima nego i mentalitetom u ratu izrasle državotvornosti, vladaju principi hegelijanske prispodobe o Gazdi i Slugi.
  
  Ne, ne… nije Juričan baš toliko spekulativno uman da je njegov film prispodobiv Fenomenologiji duha… Ipak, on je svojim ostvarenjem ne samo privukao ovdašnje općinstvo željno tema i priča o uspjehu, nego je zagrebao i po površini cjelokupne državne korumpiranosti na najvišim razinama gospodarskog, pa i političkog miljea. Nakon kratkog osobnog situiranja u cijelu priču – naime, autorov i Todorićev otac pohađali su istu srednju školu, a Juričan Stariji je cijeli svoj životni vijek proveo u inačicama Konzuma – film se obraća zanimljivim sugovornicima. Oni su svjedocima, najprije uspona i pada Ante Todorića, visokopozicioniranog funkcionara bivše države, a zatim se opisuje američka saga o uspjehu naslovnog protagonista filma, sina mu Ivice. Od Stipe Mesića do Zdravka Tomca ocrtava se sav dijapozon političko-vrijednosnih procjena toga na koji se način stvarala pripovijest, odnosno mit o hrvatskome Gazdi.
  
  U svakome slučaju, autor si je dao dovoljno truda i vremena da ozbiljno novinarski prostudira zadanu si temu. Ocrtana je cijela pripovijest Agrokora. Priča kreće od prvih narodnih poljodjelskih zadruga nakon Drugoga svjetskog rata, preko zagrebačkog Agrokora do osnivanja Unikonzuma, koji će od sredine devedesetih postati Konzum naš svagdašnji. U cijelu tu pripovijest autor je unio mnoštvo svjedočenja i to, kako spomenuh, u oba vrijednosna pola procjene lika i djela Ivice Todorića. I dok će neki kooperanti Agrokora hvaliti činjenicu što nije ugašen niti jedna firma koju je Gazda kupio, drugi će naglasak stavljati na bahatost i političku protežiranost neupitnog gospodara Hrvatske u posljednja dva desetljeća. (Jer, nota bene, Todorićev prihod u 2015. iznosi gotovo polovicu ukupnog hrvatskog gospodarskog prihoda – 51 milijardu eura od ukupnih 109!)
  
  No, koliko je Juručan u ove prezentirane podatke i novinarske brojke unio vlastitog autorskog nerva? Iako se ne može reći da se usudio nešto podrobnije tematizirati hrvatske političke prilike, ipak je uspio snimiti dvije indikativne Laži. Najprije, u razgovoru s Vladimirom Šeksom – predsjednikom prvog nacionalnog povjerenstva kojemu je predana tužba protiv nezakonite Todorićeve djelatnosti i pronevjere u vezi s državnim robnim zalihama – on ga hvata u Laži oko skrivanja dokumentacije vezane uz, ustvari, fingirani sudski proces. Nedugo zatim, Šeks je uhvaćen i u lažima koje negiraju Todorićevo sponzorstvo HDZ-a. Publika u Europi najviše se nasmijala na kadrove u kojima se Šeks vrpolji i znoji. (No to ne znači da to nije ista publika koja je ponovno na nedavnim izborima dala legitimitet opet istoj, jednoj i jedinoj našoj uzdanici za sva vremena, predragom nam HDZ-u.)
  
  Drugi je važan moment filma onaj u kojem je iskorišten materijal svojedobno snimljen kada su aktivisti Prava na grad željeli posjetiti Todorića u njegovom dvorcu u pod-sljemenskoj zoni. Stanovit Krište – živopisni birokrat europskog izgleda i barbarske priče – predstavlja nam Laž o hotelskoj kategorizaciji Kulmerova dvorca. Taj dokument tako još jednom povrđuje naslov možda ponajbolje knjige o Lijepoj nam Našoj koju je napisala autorica rođena u Hrvatskoj, Dubravka Ugrešić (a u kojoj više nije poželjna i ne osjeća je kao zemlju u kojoj je odrasla… i uspjela!). Kultura laži… da, da, upravo je to onaj najgorči okus koji ostaje u ustima nakon što pogledamo ovaj, zapravo, poprilično zabavan dokumentarac. Jer, to je i najveća opasnost u recepciji ovakvih, kod publike uspješnih filmova. Iako govore o Laži i razokrivaju je, velika je vjerojatnost da će ostati tek – kultura.
  
  Je li Gazda na kraju vrlo dobar kritički film o anomalijama u beskonačno tranzicijskom hrvatskom društvu? Ili je tek tek uspješan kulturni artefakt o uspjehu? Odgovor na to dati će nam ipak – beskompromisnije i zbiljskije – suočavanje s tom istom hrvatskom stvarnošću, sada i ovdje.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 7. listopada 2016.

Piše:

Marijan
Krivak