
Prvi animirani filmovi kod nas nastali su u formi reklama Sergija Tagatza (1922), procvat doživljavaju pedesetih godina 20. stoljeća usvajanjem diznijevskog vizualnog prosedea a prvim se smatra dvadesetominutni satirični Veliki miting Norberta i Waltera Neugebauera, dok zlatno doba ostvaruje inovativno koncipirana anti-klasična dvodimenzionalna plošna animacijska modernistička filozofija Zagrebačke škole crtanog filma, koja traje od 1958. (dobitkom Grand Prixa u Veneciji za dvanaestominutnog Samca Vatroslava Mimice) do 1962. (zarađenim Oscarom za devetominutni Surogat Dušana Vukotića). I iako i u posljednje vrijeme animacija cvjeta, potvrđujući vlastitu vitalnost, a naročito pod palicom multitalentiranog Zdenka Bašića (ali i Manuela Šumberca, Ivane Guljašević, Vjekoslava Živkovića itd.) mahom je orijentirana samo na formu kratkiša. Naime, prvi hrvatski dugometražni crtani film Čudesna šuma Milana Blažekovića nastao je tek 1986.; uslijedio je na nj radnjom i profilacijom oslonjen Čarobnjakov šešir (1990) da bi 1997. svjetlo dana ugledale antropomorfizirane Čudnovate zgode šegrta Hlapića istog autora – taj svojevrsni trolist pritom Blažeković vraća k beskonfliktnom, pomalo anakronom diznijevskom estetskom konceptu, izraženom formacijom punih likova, opsežna pokreta i deskriptivne animacije, popunjavajući ih čak i karakterističnim songovskim pasažima, jasno djeci predočujući polaritete dobra i zla te promičući pitome i benevolentne poruke o nužnosti poštivanja svih živih bića i posljedično, svojevrsnoj harmoniji stvorova.
Prvi naslov nastao nakon tog razdoblja tek je Marušićeva Duga iz 2009. godine – finalno neuspio pokušaj spajanja i gotovo pa doslovne intermedijalne transpozicije dviju novelističkih pripovijetki Duga i Alkar – u hrvatskoj književnosti osebujnog i distinktivnog Dinka Šimunovića, oslonjenih na specifičnu mješavinu lirsko-epskog, distinkciju ruralno-urbano i magijsko-profano te, kako na psihologijsku-sociološku karakterizaciju likova i njihov opori milje Dalmatinske zagore, a čije dominantno tradicionalistički stagnantno patrijarhalno producira neurotski simptomatične patogene konflikte (mahom predočene kroz nespornu i neminovnu tragiku onog od strane okoline neprihvaćenog i obilježenog, drugog i drukčijeg) tako i na uvijek živo mitološko-folklorno. Vrsni kazivalački autorov jezik, modernistički s korijenima u usmenom narodnom pripovijedanju, rezultira rijetkom knjiškom čarolijom kakvu su sposobni pronijeti samo najveći umjetnici, što Šimunović nesporno jest.

S druge strane, Marušić u višestrukoj ulozi redatelja, scenarista, animatora i producenta pokušava parirati piščevu geniju a da pritom istovremeno promašuje baznu bit razumijevanja njegovih djela koje ne-interpretativno i vrlo subjektivno preslikava na platno kao šturo i bezidejno nizanje govorenog pripovjedačevog teksta (bez dijaloga likova!) u ilustrativne slike koje kao takve ne samo da ne pomažu i ne produbljuju odabrana tematizirana djela; štoviše, nametnutom Marušićevom simplificiranom i poprilično shematskom vizualizacijom oduzimaju na recipijentskoj imaginaciji (ciljanog lektirnog uzrasta viših razreda osnovne škole) Šimunovićevih bogato stiliziranih deskripcija istih (u još jednoj krivoj odluci modernizacije piščevih čarobno retro, vrhunski sročenih rečenica). Kao da to nije dovoljno, film se očajnički koprca s problematičnom kaotičnom strukturiranošću i zapliće u vlastitoj definiciji – kao da se ne može odlučiti hoće li biti igrani, animirani ili obrazovni, nemušto skačući s lika na lik, zapostavljajući ih i bacakajući radnjom, proizvoljno umećući motive Alkara u Dugu i Duge u Alkara, forsirajući ih cjelinom, te ubacujući edukativne pasaže i sve zaokružujući nedorađenim i nepotrebnim igranim okvirom.
Na taj način, sućutno graduiran psihički labilan lik Salka, kroz gotovo medijevalno karnevaleskno, gotovo fatalistički obogaljene Save (ali i Stane) kao primjera nesretnog femininog otjelovljenja, jednako kao i Marte – koja krećući se u smjeru izdizanja iz prosjeka onodobnog društvenog položaja žene, u konačnici nanovo tone u mediokritet sredine u predestiniranim okolnostima na koje ne može utjecati, te svakako Srne – kontekstualizirane nesretnim vremenom i miljeom koje u svakom pogledu nadrasta – zato i metamorfozira, u konačnici – možda ne u željenog dječaka ali svakako u više sfere, upravo putem vlastite iskrene žudnje za dugom kao simboličkim mjestom prijelaza i preoblikovanja, kod Marušića ostaju papirnate skice bez dubine te ne samo da samom filmu ne mogu donijeti respektabilno mjesto u sferi hrvatske filmske animacije, nego još manje pridonose ikakvom suvislijem išičitavanju Šimunovića u alternativnoj celuloidnoj umjetničkoj sferi – bilo od strane dječjih recipijenata, bilo od ostatka publike.

Od posve suprotnih postavki i premisa polazi pak prvi hrvatski nezavisni dugometražni crtić Inspektor Martin i banda puževa, realiziran 2012. godine i nastao prema originalnom scenariju samog redatelja i kao takav predstavlja dobrodošlu svježu infuziju domaćoj animaciji dugog metra. Posljedično natopljen Lepčinovim osobnim ikoničnim mjestima iz svijeta umjetnosti – poglavito filma i stripa, čije duhovite reminiscencijsko-omažne pop-kulturalne reference kao hot-spot izazovno-nostalgična mjesta znalcima, evidentno ciljaju ka starijoj publici (od povijesno-filmske posvete tradicionalnom domaćem kroz Zagrebačku školu crtanog filma i njezin najpoznatiji serijal Profesor Baltazar te nešto suvremenijem izričaju kroz Spužvu Boba Skockanog (SpongeBob SquarePants, poglavito epizodu iz četvrte sezone Putovanje Kalamarkom /Squidtastic Voyage/) ali i super-junaštvu i super-moćima stripovskih heroja; preko zanimljiva poigravanja osebujnim identitetima likova (livadni meškušci i kukci) ponaosob karakterističnih prepoznatljivih govornih idioma (opsesivno frankofoni junak – smrdljivi martin inspektor Martin tako je homagijski pandan slavnijem Poirotu, anglofilski detektiv Golatch pak noirovski ciničan, prošlošću razdiran i bremenit puž koji je prokockao kućicu, negativac Opaki Stanko služi se mafijaškim talijanskim izričajem); do pronicljivog satiričnog ironiziranja političke stvarnosti prikazanog livadnog mikrokozmosa, najzornije predočenog likom svojevrsnog komentatora – inicijalno optimistične pčele-poštara koja, iznurena svakodnevnim zbivanjima, do kraja filma postaje nalik svom pesimističnom poslovnom partneru, ili pak subverzivnim finalnim obračunom uz Bandiera Rossa pjesmu).

Navedeno pritom podiže pitanje o profilu namijenjenoga gledateljstva – no kako je na raznorodnim razinama prijemčiv za sve dobne skupine, pri čemu će neke u njemu profitirati na jednoj, druge pak na drugoj razini (i koji svakako ima ponešto za ponuditi starijim osnovnoškolcima te srednjoškolcima), može se nazvati univerzalnim i kvalitetnim naslovom, kojeg ipak nisu zaobišli i poneki (mahom zanemarivi i potencijalno lako ispravljivi) nedostaci – od nickelodeonovskog vizualnog prosedea (tradicionalno namijenjenog starijoj djeci i adolescentima) koji se međutim očitovao prenaglašenom uporabom boje koja žarkošću može djelovati preagresivno te pridonositi kaotičnosti i nepreglednosti samog kadra do hiperprodukcije motiva i rukavaca radnje koji dodatno otežavaju praćenje mlađim recipijentima. Ipak, takve slabosti nisu nužno naglašene upravo zahvaljujući autorovoj sposobnosti da navedene rukavce vodi inteligentno i vedro, ne gubeći ništa od pokretačke pitke tečnosti, odmjerene dinamike te zanimljivosti pri održavanju pažnje u iščekivanju raspleta. Zanemariti se ne smije niti – počesto domaća bolna točka, pogođena i kvalitetna karakterna sinkronizacija (poglavito distinktivan i potentan glas Božidara Alića kao inspektora Martina) te se može zaključiti da je Inspektor Martin i banda puževa – iako izvan od publike preferabilnog holivudiziranog standarda, još uvijek dobrodošao naslov domaće animirane scene koji bi po kapacitetu vrlo lako mogao prerasti i u serijal. Još treba pričekati i vidjeti prvi hrvatski 3D crtić, prema foršpanima istinski obećavajući film Cvrčak i Mrvica Drage Bakliže, s premisom u LaFontaineovoj basni. Sve u svemu, kako bi rekao sam inspektor Martin – très intéressant.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 6. listopada 2016.
Feljton Film i društvo sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije